LC Live

Gonan po nase, Marijan Milevoj

Gonan po nase, Marijan Milevoj

3.10.2007. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Zabava

Knjiga koju bi svaki Labinjan morao imati. Prenosimo uvodni dio knjige:

Volovi se drže za rogove, a ljudi za riječ, besedo - narodna je poslovica iznikla iz njegova vjekovnog iskustva. I njegova praiskonskog samopotvrđenja i dvojakog identiteta - narodnog, općeg i posebnog, osobnog. Jer, čovjek bijaše najprije krik, glas, riječ, beseda.

Labinska cakavica moj je materinji jezik, moje prvo životno iskustvo i prvi moj kontakt ne samo s majkom, već i s okolinom, zavičajem, vanjskim svijetom. Ona je snažan dio identiteta ne samo ovdašnjeg čovjeka, već i ovog tla, kamena, mora. Zahvaljujući cakavici i njenim zvonkim poluglasovima labinjani su toliko prepoznatljivi i posebni, ne samo na širokom području hrvatskog jezika, već i tu odmah "preko mosta", unutar mile nam Istre. I zbog toga smo na tu cakavicu, a preko nje i na sebe, vrlo ponosni. Bilo u Labinu, New Yorku ili dalekoj Australiji najdraže nam je i najmilije GONAT PO NASE - čuti ono milo: ĆO.

Bio bi stoga veliki grijeh kad ne bismo zabilježili što više riječi naše cakavice koje nas svakodnevno okružuju, kojima svakodnevno, godinama i stoljećima međusobno općimo. Riječi koje su mnogo trajnije od nas, riječi koje nas odvajkada identificiraju, otkrivaju, određuju. No, i riječi su živa, nježna i osjetljiva bića promjenljiva kao vrijeme i čovjek koji ih izgovara, rabi ili zlorabi, pa kao i ljudi, nastaju, mijenjaju se i nestaju. Kao što nastaju i nestaju valovi, ali ne i vječno more ili rijeke huk.

Inače, pisanih tragova o Iabinskoj cakavici ima vrlo malo. U "Glasu Istre" 1965. godine Tone Peruško će o našem narjecču napisati:

"Iako Labinjani tvrde da je njihov jezik "najgori", to uopće nije točno.On je samo interesantan zbog svoje starine i zbog svoje, da tako kažemo, otočke karakteristike, jer naliči na čakavske govore kvarnerskih i nekih dalmatinskih otoka. Labinjan bi se sa svojim labinskim govorom vrlo lijepo snašao, npr. u Komiži na Visu ili u Trogiru...

U labinskom govoru nije gotovo ništa napisano (a Labinjani nisu do oslobođenja gotovo ni imali školovanih ljudi), ali mlađe školovane generacije brzo nailaze, jer općina Labin ima među svim istarskim općinama najviše razumijevanja (vjerojatno i mogućnosti) za prosvjetu (podizanje škola, davanje stipendija i s1.)"

Ja sam samo jedan od mnogobrojnih prolaznika na mostu iznad te vječne rijeke riječi, što dolaze i odlaze, s grčevitom željom da otrgne zaboravu što više simbola i svjedoka našeg podneblja i doba. I duha.

Riječi govore o našem slavenskom, hrvatskom porijeklu i temeljima, ali i venecijanskoj, talijanskoj i germanskoj nadogradnji, što nam daje snažan mediteranski timbar, ali i mitteleuropsko određenje.

Riječi svjedoče o tradiciji, običajima, vjeri, zanimanjima, prožimanju jezika, kultura i civilizacija na ovom dijelu Istre. Riječi bez kojih ne bismo bili ono što jesmo.

Zbog toga ovo nije samo običan, klasičan rječnik već i zbirka starih, gotovo zaboravljenih riječi od kojih su mnoge nestale iz svakodnevne upotrebe, kao što su nestali ljudi i vremena u kojima su one bile aktualne. Ovaj je rječnik i svojevrsni muzej arhaizama labinske cakavice, kojih je sve manje u svakodnevnom govoru na izdisaju 20. stoljeća, koje neumoran žrvanj vremena polako, ali neumitno istiskuje iz našeg kolektivnog pamćenja.

U prikupljanju riječi naišao sam na ogromnu pomoć i podršku mnogih Labinjana, koji su mi strpljivo ispisivali stranice i stranice naših riječi, sa mnom satima razrješavali mnogobrojne jezične enigme, davali mi dragocjene savjete i prijedloge ili mi naprosto došapnuli ili na papiriću napisali riječ-dvije.

Mnoge sam riječi zadržao u pamćenju od rana djetinjstva, usisane s majčinim mlijekom, a mnoge od njih bilježio na papiriće nakon što sam ih čuo na ulici, trgovini, u kafiću, na sastanku, u susretima s rudarima, pomorcima, domaćicama, nonicama, zanatlijama... Prelistao sam i mnoge stranice poezije pisane čakavicom, rječnike, pravopise... I nakon svega imam dojam da mi je mnogo toga promaklo, da sam rešetom grabio vodu. Da sam na samom početku.

Koliko ovaj rječnik, ili zbirka riječi i fraza labinskog narječja vjerno odražava i njegovu cjelovitost? Strogi kritičari će vjerojatno sumnjičavo vrtjeti glavom - jer, teško je na papir prenijeti njegovu posebnost, melodioznost, prepoznatljivost i integritet. Zaista, oni su u pravu, zadaća je velika, ali izazov još veći, veći od spoznaje da je gotovo nemoguće izbjeći propuste i zamke. Do prije četvrt stoljeća Iabinskim se dijalektom uopće nije pisalo, pa su se riječi prenosile usmeno iz generacije u generaciju, s koljena na koljeno, od uha do uha. Istra i Labinšćina su neobično bogata riznica govora, razlike u naglascima, izgovoru, etimologiji, fundusu, varijantama su tolike da je teško - bez opasnosti od zamki - za neko relativno šire područje prirediti egzaktni rječnik. Ovo nije stoga rječnik govora na području cijele općine Labin, već samo uže Labinšćine u kojoj se uglavnom koristi cakavica. Na sjeveru granicu čine Stepčići, Eržišće, odnosno Šumberšćina. Na zapadu je rubno razmeđe Raška dolina, rijeka Raša, a prema jugu Raški zaljev. Istočnu granicu Labinšćine oplakuje Kvarner - od Plominskog zaljeva do Ubasa. Unutar tog područja, bez obzira na različitosti, jer ne kažemo bez razloga da svako selo govori drugačije, karakterističan je više-manje vrlo sličan fundus riječi, njihov izgovor, cakavica te poluglasovi ili mukli glasovi.

Ipak, ni svi u užoj Labinšćini nisu cakavci: sa CA se oglašavaju u Ripendi, Rapcu, Labinu, Strmcu, Nedešćini, Vrećarima, Santalezima, selima Cere, Markoči, Môli i Veli Golji, Snašići, Topit, Môli i Veli Turini, Kunj, Marciljani, Marcilnica, Vicani, Sveti Bortol, Čemporovica, Sveti Martin, Letajac, Kapelica, Borbići, Vinež, Salakovci, Brgod, Trget, Trgetari, Staniševi, Diminići, Viškovići, Brovinje, Koromačno, Stonje, Perčići, Polje, Skrpoči, Ivanošići, Burjaki. Čakavci su u selima Skitača, Škvaranska, Cerovica, Rôvni , Drenje, Crni, Sveta Marina i Duga luka na istočnoj labinskoj obali, ali i u mjestima Marići, Paradiš, Županići, Ružići i Kraj Draga na zapadnom dijelu uže Labinšćine. Strogu podjelu je inaće teško obaviti, jer se izgovori sa C i Č cesto međusobno miješaju i isprepliću.

Na kraju i objašnjenje o načinu pisanja na labinskoj cakavici kojeg sam primijenio u Rječniku "Gonan po nase", jer pisanje je dosad i zadavalo najviše glavobolja svima onima koji su ovo narječje prenosili na papir. U nas smo riječ Bog, dosad pisali Boh, ali budući da je glas o vrlo blizak glasu u, onda sam se, da bih bio što bliži točnom izgovoru, poslužio znakom ô. Dakle, ne Boh već Bôh, ne joje (jaje) već jôje, ne Ravni već Rôvni. Nevolje nam zadaje i pisanje drugih riječi; u cakavici dijete nije ni dite, ali ni dete, već nešto između I i E, odnosno dîte.

Glavobolje s poluglasovima ovime nisu okončane: mnogi Labinjani ne izgovaraju, primjerice, u riječima moj, tvoj, kort čisto, normalno O, nego približno kao Nijemci Ö; usta postave kao da će izgovoriti O, a u posljednji trenutak pokušaju izgovoriti U. Dakle: möj, tvöj, kört. Da bi sve bilo koliko-toliko što bliže standardnom izgovoru, akcentuaciju je nemoguće izbjeći. Kako je ova knjiga prije svega namijenjena običnom puku, ali je istodobno, nadam se, i korisna građa za lingviste, poslužio sam se najjednostavnijim rješenjem, uobičajenim i u, primjerice, učenju talijanskog jezika: naglasak i duljinu sloga obilježio sam masnim slovom.

Znači: ne jôje, Rôvni, dîte već - jôje, Rôvni, dîte.

Da bi čitatelju svaka riječ, osobito ona manje poznata, ili ona s kojom se susreće prvi put, bila što bliža i jasnija, ambijentirao sam je u određenu rečenicu, "pustio je u život" Također, da rječnik ne bi bio suhoparan, kako bi se što više proniklo u duh labinske cakavice, ali i ljudi koji je izgovaraju i kraj u kojem se udomila, u njegovom su prilogu i anegdote, šale ili šćorice, kako mj Labinjani kažemo.

Odlučio sam unijeti i najljepše pjesme ispjevane na cakavici do kojih sam uspio doći, a našlo se mjesta i za štote besedi, kako mi nazivamo narodne poslovice.

Vjerojatno bi čitav posao bio mnogo kvalitetniji i opsežniji da s njegovom realizacijom nisam žurio; da sam pustio da se riječi slegnu, štošta toga još sazrije. No, svjesno sam hitao ne samo stoga što je za novinarski nerv najveća muka čekanje, već prije svega što očekujem da će tiskanje ovog rječnika potaknuti još intenzivnije prikupljanje naše jezične baštine, spašavanje od zaborava, ali i temeljitiju znanstvenu obradu tog narodnog blaga.

Marijan Milevoj
Labin, 30. siječnja 1992.

cakavica gonan po nase labinjonski marijan milevoj
Dimensions 2019