GIRO DI OMBRE: TRADICIONALNE VENECIJANSKE OŠTARIJE `BACARE`
7.1.2014. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Prošlog ljeta smo prijateljica i ja s dicom krenule brodom u Veneciju. Brodom naravno, jer putovati morem u Veneciju je privilegija koje smo mi Istrijani rijetko svjesni. Da budem jasnija, rijetko smo svjesni da je sva raskoš tog grada baš za takvog, pomorskog putnika
smišljana. Onaj putnik koji sleti avionom ili stigne vlakom uskraćen je za naše ushićenje ulaska u grad morem. Baš tako sam se osjećala ljetos – pomorska putnica sretna da je tu.
Pravi poduhvat
Ovaj put nas dvije imale smo misiju: pronaći sve (ili bar onoliko koliko nam dica dopuste!)
“bacare” (tradicionalne venecijanske oštarije, namijenjene domaćima), jer, kako smo mi Istrijani, domaći - služili smo onih par stotina godina istog dužda - osjećala sam se osobno prozvana pronaći ih i isprobati što više “cichetti” (vencijanski tapas, appetizer, snack, canape, predjelo veličine zalogaja) popraćenih sa “ombre” (decilitar lokalnog vina). Venecijani bi rekli: krenule smo na “giro di ombre”.
Pronaći bacare je poduhvat. Ne reklamiraju se, nema natpisa koji vode do njih, nema menija na šest svjetskih jezika. Skoro posumljaš da postoje. Naoružane google mapama, člancima iz
raznih gastronomskih magazina i savjetima prijatelja, nabasale smo grada, koliko mjesta skrivena dobro čuvana.
Počele smo tu, odmah s druge strane Rialta, do riblje tržnice, u All Arco (Calle Arco, San Polo većinu godine serviraju samo vrijeme ručka). Izloženi pogledu, izlogu redali raznim cichettima. Na svježem ili prepečenom kruhu, na bruschettama ili sami za sebe, bez potpore, redale su se kombinacije: prozirni listić špeka i na njemu kozice; šparuge na maslacu sa slanim sardelama zapečene s parmezanom, lignje, prepečene cherry rajčice s pršutom i
mladim sirom; pohane vruće!), tartufa sira...cijena je od jedan do tri eura po cichettu.
S izgovorom da nam je to ručak, i da su djeca gladna, napunile smo tanjure i uronule u misiju.
Odmah iza ugla je Do Mori (San Polo 429, Calle dei Do Mori), jedan od najstarijih bacaria u Veneciji, otvoren davne 1462. (Drugi izvori tvrde da je najstarija Do Spade, otvorena 1488.) Do Mori nije gostiona već institucija.
Najstarije bacare
Specijalitet kuće je “francobollo” - maleni sendvič od bijeloga kruha, nakrcan suhim mesom, radičem, gorgonzolom ili povrćem s grila. Ovaj bacaroi je obavezan na “giro di ombre” a opet ničime ne odaje da se nalazi u gradu kroz koji tijekom godine prođe više od 16,5 milijuna turista. Izbor vlasnika bacaroija da ostanu lojalni sve manjem broju Venecijana (60.000 ih još živi u gradu), ne ostavlja traga na tim skrivenim mjestima. Ozbiljni konobari ako pitate za meni odgovorit će: “tu sam!”.
Jedan od najpoznatijih bacaria je Ca’d Oro-Alla Vedova (Canaregio 3912, Ramo Ca’d’Oro), daleko od tutnja turističkih staza, nalazi se na Strada Nuova. Specijalitet su im “polpette”, sitne loptice mljevenog svinjskog mesa, koje iskaču iz kuhinje, vruće i mirišljave tope se u ustima. Svaku prati gutljaj venecijanskog crnog vina, svaki zalogaj jedan euro, ali vrijedi!
Pronašle smo i pladnjeve s “baccala mantecato”, sardele “in saor” kao one od moga tate (bez pinjoli i grožđica!) i spaghetti “alla busara”. Kažemo da je istarska kuhinja oskudna, možda, ali s plemenitom rodbinom u inozemstvu.
Tu blizu je i La Cantina (Cannaregio 3689, Campo San Felice), koncept cichetta i svježe kamenice, riblji karpačo, 30 sorti vina, uglavnom iz Veneta, na čašu! Kažu malo skuplji, ali vrijedan truda. Potragu smo završile na Campo Santa Margarita, u Ai Do Dragi, crvena je to kuća sa sjeverne strane trga. Pomalo umorne, olovnih nogu i s dicom u krilu, zadovoljile smo se kristalno narančastim aperitivom, “spritzom”. Gledajući pun trg mladih, poželjele smo našoj dici da za koju godinu i sami krenu u “giro di ombre”.
Piše Tatjana Velenik Andrijašević
venecija venice giro d ombre bacare venecijanske oštarije oštarije gastro