Filmoteka: Alphaville

Originalni naslov: Alphaville

 

Režija: Jean-Luc Godard

 

Scenarij: Jean-Luc Godard

 

Uloge: Eddie Constantine, Anna Karina, Akim Tamiroff

kratki sadržaj

Tajni agent, Lemmy Caution (Constantine), putuje diljem galaksije kako bi otkrio sudbinu svog prethodnika. Predstavljajući se kao Ivan Johnson on stiže u Alphaville, grad budućnosti. Tamo susreće Natashu Vonbraun (Karina), kćer nestalog znanstvenika koji je dizajnirao genijalni kompjuter Alpha 60. Kako bi napravio savršeno društvo Alpha 60 pokušava eliminitiri svaki tračak osjećaja u ljudskom biću. Oni koji otkriju ljubav ili tugu odlaze na reprogramiranje.

Lemmy shvaća da na njemu leži sudbina cijelog grada i da mora zaustaviti moćno računalo.

 

 

Alphaville je žanrovski film. Sama pomisao na crno-bijeli SF djeluje nespojivo, i naravno, interesantno. Specijalnih efekata nema, što daje snagu mnogim detaljima čija je uloga da učine budućnost uvjerljivijom. Ili naprosto da budu zabavni. Gospodin Johnson se prvi put pojavljuje sa bijelom aktovkom, što je bez sumnje dizajn budućnosti. Mi ih još pamtimo crne. Moda koja se stalno vraća se u ovom trenutku u budućnosti zaustavila na šezdestim, sasvim slučajno vremenu u kojem je film snimljen. Savremeni gledaoci su imali zadatak da posmatraju sadašnjost kao budućnost. Današnji gledalac se našao u još interesantnijoj situaciji, on mora prihvatiti da je prošlost zapravo budućnost. Specijalni efekti ne izostaju zbog nedostatka sredstava ili nepoznavanja moderne tehnologije. Oduzimanjem očekivanog on razvija posve zaboravljene mogućnosti invencije. Kada Johnson udara Beatrice, gotovo se osjeća napor uložen da se šamar prikaže što je moguće neuvjerljivije. Scena tuče u liftu, prostoru u kojem je tijesno za tri čovjeka da samo stoje, a kamoli se tuku, djeluje posve neprirodno. Gledalac ima utisak da je to možda prirodno na toj dalekoj, njemu nepoznatoj planeti. Godardova stilizacija pokreta je prisutna tokom cijelog filma. Vjerodostojnost igra ulogu samo u svom nedostatku, a sve zajedno postiže

efekat oneobičavanja. Na taj način, gledalac u filmu ne nalazi zaista potvrdu stvarnosti, ali neprestano nailazi na veze koje ga podstiču na razmišljanje. To je inače karakteristično za Godardovu poetiku, koja koristi dijalog kao sredstvo da se istražuju mogućnosti izražavanja misli. Ana Karina, francuska Milena Dravić je od filma do filma imala zadatak da jednu rečenicu ponavlja više puta, uz drugačiju izražajnost. Gospodin Johnson (Lemmy Caution) na sličan način koristi pauzu u rečenici da izrazi višedimenzionalnost značenja. Kada ga Natasha pita šta radi u životu, on odgovara: ”Radim. (pauza) U novinama.” Pauza je pritom jako neprirodna, i privlači pažnju. Jedna od funkcija je da izazove nepovjerenje, ali i da ukaže na činjenicu da on doista radi. Dalje možemo pronaći i filozofska pitanja kao ”šta je to rad?” ili zašto bašnovine?”. Za dijaloge je karakteristično i prenaglašeno izražavanje ličnog stava, koji nas upoznaju sa općom kulturom stanovnika Alphavillea. Na pitanje da li poznaje von Brauna, Natasha odgovara: ”Naravno da ga poznajem, ne budite glupi.” To jesamo po sebi jasno, i samo bi glupan ispitivao prirodne stvari. Hladnoća tehnokratskog svijeta je predstavljena ionescovskim apsurdom. Taksista pita Johnsona hoće li da idu kroz sjevernu zonu, ili južnu. Ovaj uzvraća pitanjem: ”Koja je razlika?” Odgovor glasi: ”Na sjeveru je snijeg, a na jugu sunce.” Ideologija Alphavillea je odlično sažeta u obrazloženje da nije ispravno pitati ”zašto” nego reći ”zato”. Je li čovjek koji se ne čudi ničemu još uvijek čovjek? Represija u priči današnjem gledaocu nije nepoznata, i posvuda putuje prigušeni krik ”ne želim postati ono što vi nazivate normalnim”.

 

izvor: http://mojtv.hr

http://www.indienosaur.com