Dvojezičnost Labina nekad i sad
30.10.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Iako je uvriježeno mišljenje da se Labin kao hrvatska, slavenska verzija talijanske Albone po prvi put službeno pojavio tek nakon što se Istra po završetku Drugog svjetskog rata našla unutar granica Jugoslavije, zbilja je bila ipak drugačija. I ova dopisnica upućena iz Pule u selo Sveti Bortol na Labinšćini početkom Prvog svjetskog rata, ukazuje da se Labin službeno koristio i u poštanskom prometu, a ne samo u komuniciranju između stanovništva u neposrednom okruženju venecijanske Albone.
Dopisnicu je svojoj zabrinutoj supruzi Luciji Miletić na dobrom hrvatskom jeziku uputio njen muž iz Pule, gdje je bio mobiliziran javljajući da je s njime sve u redu. Nije mi poznato kako je završio mladi vojnik iz Svetog Bortola, ali je neprijeporno da je dopisna karta stigla na pravu adresu, gdje je i sačuvana do današnjih dana, postavši posredno svjedok ne samo početka jednog surovog rata već i korištenja hrvatske inačice za naziv grada, kojega je Italija oduvijek smatrala za najistureniju točku talijanstva na ovim prostorima, i to tridesetak godina prije nego što će Labin u drugačijem političkom okruženju potpuno istisnuti izvornu Albonu.
I na poleđini razglednice Vineža, koja je završila u Beču nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata, vidi se pečat s nazivom Labina na njemu, kojega su najvjerojatnije izradili tamošnji Slovenci okupljeni u svom društvu. Istine radi u samoj ondašnjoj Alboni hrvatski se jezik u nikakvom obliku nije mogao pojaviti, a ponajmanje na pločama s dvojezičnim nazivima ulica i trgova, na što je uprave gradova u Istri posebnom uredbom iz 1894. godine obvezivao Beč, pozivajući se na prisutnost Slavena u Istri.
Na posebnoj sjednici Gradskog vijeća Labina, održanoj 16. listopada te godine, jednoglasno je odbijen taj zahtjev uz obrazloženje da bi se time narušila tradicija, identitet, običaji i povijest grada, u kojem nitko ne govori slavenskim jezikom. Pritom se također zaključuje da će se gradska uprava odlučno opirati slavenizaciji Albone, pogotovo što je to jedinstveni stav svih gradova u Istri. Iste će novine nekoliko dana kasnije objaviti u prosvjetnim skupovima u Rovinju i Piranu, gdje se rezolutno odbijaju dvojezične ploče, kojima bi se na mala vrata uvela, kako se navodi, slavenizacija talijanske Istre.
Labin će sve do 1914. godine biti bez ijedne hrvatske ustanove, kada se nakratko osniva prva hrvatska knjižnica u Ulici svete Katarine, uz koju se vežu imena narodnjaka Paliske iz Ripende i Ferdinanda Hrdyja, svećenika iz Svetog Lovreča, podrijetlom iz Češke.
Danas se u opustjelom starom Labinu, koji je prije nešto od manje dvije godine dobio dvojezične nazive ulica i trgova, vrlo se rijetko čuje istrovenetski dijalekt, ali i labinska cakavica. (MM)
dvojezičnost Labin cakavica dijalekt Marijan Milevoj povijest Lucija Miletić
