Cvjetnica, Uličnica ili Nedjelja Muke Gospodnje i običaji Velikog tjedna
15.3.2008. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Zabava
Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje je kršćanska svetkovina, slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Sutra 16.3.2008.
Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Slavi se Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisan u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19). Narod je dočekao Isusa, mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je Isus išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se obavljaju procesije s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Također se za vrijeme sv. Mise, čita izvještaj o Isusovoj muci.
Na blagdan Cvjetnice ophodnjama s blagoslovljenim maslinovim i palminim grančicama kršćani se prisjećaju svečanoga Isusova ulaska u Jeruzalem.
Prema povijesnom kazivanju, Isusa je u Jeruzalemu prije 2000 godina dočekao narod kličući mu kao kralju i očekujući od njega da povede bitku za rušenje rimskog okupatora. Kad je Isus to odbio, mnoštvo ga je napustilo i poduprlo njegove protivnike. Tako je Cvjetnica postala uvod u Isusovu muku.
Običaj posvećivanja maslinove ili grane nekog drugog stabla datira zapravo iz poganskih običaja brojnih naroda koji su od raznoraznih stabala rezali grane i stavljali ih u ambar, u kuću iznad ulaznih vrata i sl., a sve to prije ili nakon neke od svetkovina vezanih bilo za početak proljeća, žetve, ili pak kraja žetve ili vremena kad se obralo svo voće i povrće za tu godinu. Spomenut ćemo neke od tih običaja.
Latinoamerički Indijanci, Asteci, imali su svetkovinu cvijeća, običaj prizivanja božice Xochiquetzal (Soćikuecal) kojom su ju prizivali da se vrati i prekrije zemlju cvijećem i plodovima. Svetkovina se zvala cvjetna svetkovina, a na njoj se žrtvovala jedna djevojka koja je predstavljala tu božicu. Također, tu je bio i sajam razne robe, što me asocira na naša proštenja, kirvaje… Bilo je još puno naroda koji su imali takav krvav običaj. S vremenom, latinoamerički Indijanci i drugi narodi su prestali prinositi ljudske žrtve, pa je ta svetkovina prerasla u žrtvovanje, blagoslivljanje cvijeća.
Cvijeće je, uz palme ili umjesto njih, prispjelo na cvjetnicu i iz pretkršćanskog radovanja proljeću, kao negdašnje svetkovine opalije. Cvjetnica i posvećivanje palminih, maslinovih ili drugih grana očito je običaj iz poganstva, a u kršćanstvo se, kao i niz drugih poganskih obreda/običaja uvuklo u 9.-om. st. poslije Krista. Ostatak je to kulta plodnosti, proslave duha bilja i simpatička magija za plodnost, a također, dio je i vračanja za obranu od uroka. Kalendarski i običajno blizak vjerski praznik, 24.4., tzv. sveti Juraj (Đurđevdan, Đurađ, Đurđevo, Jurjevo), općenito se smatra početkom proljeća. Običaji vezani za taj praznik imaju štošta zajedničko sa rimskom pastirskom svetkovinom palalijom, koja se osim datumom, i običajima nadovezuje na našu temu. Škropljenje vodom, kićenje zelenilom, vijenac, tjeranje stoke kroz vatru, skok preko vatre (jurjevski i ivanjski krijesovi), žrtvena pogača... Čak se u nekim krajevima peče janje koje svi ukućani moraju jesti (što ima žrtveni značaj!), a često to pečenje, blagdanski kruh i prvi sir blagoslivlja svećenik. Dakle, i svećenik sudjeluje i podržava - vračarstvo... Postoji još i običaj da se čovjeka obuče u zelenilo (zeleni Juraj), obilazi se po selu od kuće do kuće uz obredne pjesme i dobiju se darovi – jaja, pecivo i slično. Juraj se u ranim pripovijestima prikazuje kao gospodar šuma i zaštitnik vukova, pa su u pučkom vjerovanju na njega prenesena obilježja poganskog šumskog duha.
Danas je uobičajeno o cvjetnici vjerovati da je to običaj koji potječe iz Biblije. Najčešće se u tom smislu navodi Isusov ulazak u Jeruzalem na magarcu, kad su mu svi vikali «Hosana sinu Davidovu» i mahali palminim granama. Inoslav Bešker u svojoj knjizi Goli blagdani u poglavlju o cvjetnici jasno kaže da cvjetnica potječe iz pretkršćanskog radovanja proljeću, a danas je dio kršćanstva jer se ukidanjem običaja nije htio izazvati otpor naroda. S njime se slažu i drugi autori, povjesničari, etnolozi, etnografi.
Kršćani slave i veličaju samo Isusa kao osobu, svog osobnog Spasitelja, ne tražeći u materijalnoj simbolici živog ili neživog bića svoju bliskost s Bogom. Cvijeće koliko god bilo lijepo, dano nam je od Boga, ali nije put Bogu.
Korizmene nedjelje nisu zvane rednim brojevima već starinskim nazivima “Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Glušnica, Cvjetnica”.
Iako korizmeni dani padaju uglavnom u predproljetno i proljetno doba i počinju radovi i u vrtlacima, žene su se trudile ne raditi petkom teže poslove (za ženu je ionako uvijek bilo puno posla u kući).
Poseban običaj se događao za Cvjetnicu. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. I “santrač” (ograda oko bunara) je bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću.
Pripremale su se grane propupanih “maca” i drugog prolistalog proljetnog drveća, koje će se s cvijećem nositi u procesiji na velikoj cvjetničkoj sv. misi, koja je dulje trajala od običnih nedjeljnih misa. Za čitanje se posebno pripremao naš djed Ilija Stanić, koji je već u ono vrijeme vrlo odano obavljao službu čitača u našoj župnoj zajednici. Sa svojim dugim i uvijek urednim brcima budio je u nama poštovanje prema riječi koju čita i sebi osobno,
Inače od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak.
Svi idu na sv. Ispovjed. Uskrsnoj ispovijedi je prethodilo ispitivanje vjeronauka “mlađarije”, koju su u kućama pripremali bake i djedovi uglavnom. Bila je sramota ne znati “što je parok pitao”, a što je još gore to bi ubrzo znalo i cijelo selo. “Biserje sv. Ante” je bilo u rukama mladih u kojeg su krišom pogledavali dok su ih djed i baka ispitivali. Oni su to znali na pamet, a kasnije i njihova unočad. Znanje vjerskih istina tako se prenosilo s koljena na koljeno.
Stariji su za uskrnu ispovijed uz simboličan prilog dobivali “cedulju” s pečatom župe i s njome išli na ispovijed. Pretpostavljam da se tako vodila i neka statistika o broju ispovjeđenih i pričešćenih za Uskrs.
CVIJETNA NEDJELJA
Dani od Cvjetnice do Velike subote zovu se Veliki dani. Dan prije djeca su otišla i nabrala ljubičica, jer je običaj da se na Cvjetnu nedjelju umiva u cvijeću. Sva čeljad bi se ustajala prije izlaska sunca i umivala u hladnoj vodi u kojoj je bilo mnogo ljubičica, a za vrijeme umivanja molila su Vjerovanje. Ovaj običaj povezan je sa Kristovim ulaskom u Jeruzalem, pred mučeničku smrt, kada je narod put kojim je On prolazio posipao cvijećem i prostirao svoje haljine.
Na Cvjetnicu u crkvu su se nosile maslinove grančice na blagoslov. Po povratku kući jedna bi se obavezno zatakla za gredu ili na dolap, odnosno kredenac.
VELIKI ČETVRTAK
Veliki četvrtak je dan na koji je počela Isusova muka. Naši stari su taj dan počinjali na način da su se prekrstili tri puta i uz to izgovarali:
''Dušo grišna,
u viri budi kripna!
Kad pođeš s ovog svita,
Na oni svit, Dugin pten i tisnin klancin,
Sritnit će te duv nečisti:
Jesi' duša moja ili Božija?
Ti ćeš reći:
Nisan duša tvoja neg Božija
Kad san bila na nom svitu,
Ja san rekla na blagdanak,
Na Veliki četvrtak,
Tri amena, tri znamena,
Tri se puta prikrižila.
U jme Oca i Sina i Duva svetoga Amen!''
Toga dana za večeru se jelo zelje, jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao ''zeljavi četvrtak''.
VELIKI PETAK
Veliki petak je sam vrhunac korizmenog posta i za to se, u staro vrijeme, žežinjalo cijeli dan. Danas se na taj dan jede riba ili bakalar pa ručak, često puta zna biti svečaniji od običnih dana. Stariji su molili 33 Isusove krunice. Svi bi popili po čašu crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Vjerovalo se da se taj dan vino pretvara u krv, pa bi stariji popili i koju čašicu više. Svi koji su mogli išli bi na put križa gdje se svečano pjevala muka Isusova. Za vrijeme mise ljubio bi se križ koji je do tada bio prekriven platnom.
USKRSNA SUBOTA
Na ovaj dan pripremalo bi se jelo i bojala jaja. Jaja bi se obično bojala kuhanjem u goljupini od kapule, a u novije vrijeme i raznim kupovnim bojama i sličicama. Kod večernje mise bi se obavljalo blagoslov jela. Prije se na blagoslov nosila samo obojena jaja, a danas se nose i razni kolači. Ovo blagoslovljeno jelo bi se na Uskrs.
USKRS
Uskrs je najveći katolički blagdan, ali se kod nas više slavio Božić. Možda je to bilo tako zbog proljetnih radova u polju pa su ljudi bili umorniji nego na Božić kada je zima, kad su se krmenja poklala, ispekla rakija, vino ogorčalo, vagnuo duhan i sav posao posvršavao.
Tri dana pred Uskrs nisu zvonila crkvena zvona, a umjesto njih čegrtaljke su označavale kad počinju obredi. Na Uskrs kad se sva čeljad ustanu uzimaju komadić blagoslovljenog jajeta ili štrudle da se ''pričeste''. Od ovog Blagoslova ništa nije smjelo pasti na zelju već se sve moralo pojesti. Kod crkve zvona svečano zvone, ori se ganga, sviraju diple i dvojnice i radosno se čestita. Tog dana je bilo svečano i svi su kod mise. U staro vrijeme k misi nisu išli samo oni koji nisu imali što svečano obući.
Djeca su se posebno veselila jer su taj dan dobivali išarana jaja i tucali su se sa ostalim. Običaj je da jedno drži jaje a drugo sa svojim udari. Jaje koje se pri tom razbije mora se dati onomu čije je jaje tvrđe. Tako su se djeca veselila osvojenim jajima, a poraženi bi kontrolirali jeli u pobjednika jaje pravo ili je možda drveno.
Nedjelja muke gospodnje Uličnica Cvjetnica običaji masline
