Alfredo Vojić, pjesnik iz Šumbera

13.6.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Alfredo Vojić po vokaciji je pjesnik, još od rana djetinjstva. Pola stoljeća živi u Šumberu, u malom zaseoku Kinkeli. Od tri stare, kamene kuće, dvije su u selu napuštene, a u trećoj živi Alfredo s ocem Karlom i bratom Silviom. Silvio je električar i putuje svakodnevno u deset kilometara udaljeni Labin, a Alfredo i Karlo ostaju sami kod kuće.
Alfredova glavna dnevna preokupacija tri su krave muzare Siva, Srna i Vanda, koje svakodnevno hrani, poji i goni na pašu. Na imanju Vojićevih tu su još dvije kokoši, dvije mačke, pas Fritz ili Bobi kako ga od milja zove Alfredo, četiristo čokota istarske malvazije, nekoliko maslina, njive krumpira, kupusa i raži, pokošene livade i mali vrt s vrzotom, čibulom, lukom, salatom, radićem, pažulom … Selo Kinkeli, kao i susjedna sela utonula u guste šume Šumbera, smještena su istočno od toka rijeke Raše, koja se probija iz pravca Potpićna prema Raškom mostu. Kinkeli spadaju u donji Šumber i nadovezuju se na veće selo Balarini, gdje je i mala trgovina prehrambenih namirnica.

 

Tolstoj, Kumičić, Biblija

Ipak, unatoč bogatim hrastovim šumama koje okružuju ovaj za Istru atipično »kosmat« krajolik, našem su domaćinu svi važniji tranzitni putovi nadohvat ruke. A tu je i stari »golf jedinica« sarajevske proizvodnje, koji i nakon 24 godine još besprijekorno radi. Njime Alfredo posjećuje razna književna događanja i pjesničke susrete širom Istre. Književne večeri u pulskom »P14«, tradicionalni susreti čakavskih pjesnika u Vižinadi, književni susreti na Badavci kraj Karojbe, događaji su koje ovaj pasionirani ljubitelj lijepe književnosti nikada ne propušta. A u tim kreativnim pohodima Alfredu često pravi društvo i prijatelj Aldo Rabac, vulkanizer iz labinske Marcilnice.

 

- Umjesto da gremo u disco ili na ples, mi gremo posluhati poeziju, prostodušno objašnjava Alfredo, i sam autor veoma zapaženih ljubavnih pjesama na šumberskoj čakavštini koje su objelodanjene u pjesničkoj antologiji »Labinski versi« i zborniku susreta čakavskih pjesnika u Vižinadi »Versi na šterni«. A iz bogate zbirke još neobjavljenih pjesama premijerno za čitatelje Glasa Istre Alfredo »iz rukava« vadi najnoviju pjesmu »Va oštariji«: »Nazda son šo va oštariju/samo da je vidin/najlipču i najbraviju/mlodu na ten sviti«.

 

- Drugo suboto, na četrnajsti šestega u osamnajst ur, zvečer, imam jedan moli nastup u Vižinadi na susretima čakavskih pjesnika, diskretno nas izvještava Alfredo, dok se iz drugog dijela kuhinje u razgovor nestrpljivo ubacuje njegov otac Karlo: »Pred dvesto let jedini muški nasljednik od Kinkeli se je utopija u kaliću. Je priša Vojić ki se je doženio za sestru od tega otroka i tako se je prezime Kinkeli zatrlo. Ali, mi smo sve do Drugoga svjetskoga rata bili Vojić Kinkela, i danas nas užaju zvat Kinkela«.

- Što trenutno čitate?, usmjerujemo pažnju na »zanemarenog« Karla, okruženog svjetskim književnim klasicima.
- A, to čitam »Piccolo Paese« ili »Malo misto« od Miljenka Smoje na talijanskom, zadovoljno će Karlo, brzo dodajući: »A inače čitam na hrvatskemu Tolstoja, Kumičića, Zolu, Homerovu Ilijadu i Odiseju. Bibliju volim svako toliko ponovno proučavati«, klima glavom 84-godišnji Karlo.
- Na dva kraja se je desilo da treba otac sina žrtvovati, i u Bibliji i poli Homera va Troji. To je previše slično, i vjerojatno je ta tema u jednoj od knjiga plagijat, upitno nas pogledavajući zaključuje Karlo.

 

A komarci šćiplju

- Ja san na početku pisa samo za sebe, ubacuje se u razgovor Alfredo. »Čitao sam razne pjesnike koji su me inspirirali kao ča je Načinović, Brumnjak, a tu su još i Jesenjin, Baudelaire od stranih pjesnika«, zaključuje i dodaje: »Ove sam godine od 84 autora ja uša među 35 onih čije će pjesme biti objavljene u knjizi 'Verši na šterni'«.
- Ku ti rabi jedan mačkić moremo ti ga pokloniti, iz drugog dijela prostrane kuhinje dovikuje Karlo.
- A kako se nosite s komarcima?, skrećemo razgovor na neutralniju temu.
- A nikako. Šćiplju i gotovo. Mrežu ima samo Karlo u kamari, sliježe ramenima Alfredo.
- Otkad su stavili ispred kuće javnu rasvjetu mi se vidi da manje ima mušati poli kuću, a više poli lampadinu. Komarci se tamo više skupljaju i manje u kamari šćocaju, dodaje Karlo, zaključujući razgovor novom digresijom u edukativnom tonu: »Šumberšćina je spadala do 16. stoljeća pod Pazinsku grofoviju. Zato mi Šumberci nemamo ono labinsko karakteristično 'ca'. A za vrijeme Mletaka tu se dosta hrastove građe pililo za brodove…«

 

Tako malo

Tako malo mi treba

da buden žalosan,

tako malo mi treba

da buden vesel

kako tić va mladolet,

kako rožica va jesen.

 

pjesnik Alfredo Vojić Šumber

---