AIDS

AIDS je engleska kratica naziva Acquired Immunodeficiency Syndrome, što znači sindrom stečenoga nedostatka imunosti. SIDA je francuska kratica istoga značenja. U tom nazivu sindrom znači da postoji skup određenih znakova bolesti; stečeno znači da je to stanje koje se dobiva tijekom života, to jest nije prirođeno, a imunodeficijencija (nedostatna imunost) ukazuje na pojavu oštećenja obrambenih snaga, imunolosnoga sustava. AIDS je, prema tome, stanje u kojem je došlo do takva slabljenja imunosti da se javljaju određene bolesti, koje se inače u imunolosni zdravih ljudi ne pojavljuju.

Suvremena povijest AIDS-a počinje objavljivanjem rada o učestalom pojavljivanju neobičnih infekcija u homoseksualaca u SAD-u 1981.god. Postoje razne teorije o podrijetlu HIV-a, no niti jedna zasad nije znanstveno potvrđena. Mnogi istraživači smatraju da je zaraza HIV-om prešla s čimpanza na ljude. Najraniji pouzdan podatak o osobi zaraženoj HIV-om je iz 1959. godine. Naknadno je iz sačuvane krvi jednoga bolesnika, koji je preminuo u Kongu, dokazan HIV. Smatra se da je taj soj virusa mogao prijeći na ljude tijekom 1930-tih godina.

Pitanje podrijetla HIV-a od znanstvenoga je interesa. Međutim, važnije od toga su sljedeće činjenice: 1.) HIV-bolest će biti dio naše svagdašnjice sljedećih desetljeća, čak i u slučaju brzoga pronalaska mogučnosti izlječenja ili cjepiva 2.) danas postoji mogućnost da se osobnim, socijalnim, nacionalnim i međunarodnim mjerama spriječi širenje HIV-a i 3.) iako se HIV ne može iskorijeniti iz tijela, danas uspješno liječimo tu zarazu.

Što uzrokuje AIDS?

AIDS je stanje uznapredovale ili kasne faze bolesti koju uzrokuje virus humane imunodeficijencije ili, kako ga skraćeno nazivamo HIV. Danas znamo da postoje dva tipa HIV-a. To su HIV tip 1 i HIV tip 2. Infekcija HIV-om tipa 1 danas je daleko rasprostranjenija od infekcije HIV-om tipa 2, koji se uglavnom nalazi u nekim afričkim zemljama. HIV tip 1 je danas jedan od najbolje proučenih virusa. Napada posebnu vrstu bijelih krvnih stanica, takozvane pomoćničke (CD4) limfocite. Limfociti CD4 imaju ključnu ulogu u mobilizaciji imunolosnoga sustava protiv različitih uljeza (mikroorganizama), kao što su bakterije, virusi, gljive i praživotinje. Odrasla zdrava osoba ima više od 500 limfocita CD4 u mm³ krvi.

HIV se također prenosi i na neke druge krvne stanice (monocite/makrofage, dendritičke stanice) i neke stanice živčanoga sustava.

Kako se HIV prenosi?

Tri su glavna puta prijenosa infekcije: spolni, putem krvi i sa zaražene majke na dijete tijekom trudnoće, porođaja i dojenja. HIV se nalazi u krvi, spermi i vaginalnom sekretu zaražene osobe u količini dovoljnoj da zarazi druge osobe. Ako tijekom spolnoga odnosa dođe do kontakta sluznice (npr. sluznice rodnice, penisa, rektuma ili sluznice usne šupljine) s krvi, spermom i cervikalnim i vaginalnim sekretom zaražene osobe, moguć je prijenos HIV-a. Infekcija se na taj način može prenijeti i s muškarca na ženu i sa žene na muškarca, te između muškaraca u homoseksualnom odnosu.

Drugi važan put prijenosa je putem krvi. Najčešće se radi o intravenskim korisnicima droga, koji rabe zajednički pribor (igle i šprice) za ubrizgavanje droge. Mogućnost zaraze putem transfuzije krvi i krvnih pripravaka je danas, u zemljama gdje se rutinski testiraju davatelji krvi i plazme, gotovo eliminirana. Moguć je prijenos HIV-a i presađivanjem organa i umjetnom oplodnjom, no testiranjem davatelja organa i sperme taj rizik praktično više ne postoji. Ako zdravstveni radnici nepažljivo rukuju iglama te se ubodu na iglu, koja je prethodno rabljena u zaraženih bolesnika, može također doći do za raze HIV-om.

Treći put prijenosa je sa zaražene majke na dijete. Smatra se da do prijenosa infekcije najčešće dolazi tijekom porođaja, rjeđe u samoj trudnoći, no dojenče se može zaraziti i majčinim mlijekom.

Kojim putem se HIV ne prenosi?

HIV se ne prenosi rukovanjem, grljenjem i drugim uobičajenim međuljudskim kontaktima. Ne prenosi se dodirom s predmetima kao što su javne telefonske govornice, novac, ručke u vlaku, tramvaju ili autobusu. Ne prenosi se uporabom javnih zahoda, bazena ili sauna. Ne prenosi se posuđem za jelo, čašama, ručnicima, posteljinom. Ne prenosi se šmrcanjem, kašljem i kihanjem.

Ne prenosi se uobičajenim pregledom kod liječnika niti uobičajenim pregledom i popravkom zuba kod stomatologa. Ne prenosi se putem domaćih životinja (pas, mačka). Ne prenosi se insektima. Ne prenosi se davanjem krvi. Ne prenosi se tijekom uobičajene njege oboljeloga od AIDS-a.

Koji je rizik od prenošenja HIV infekcije?

Najveći rizik od prenošenja HIV-a postoji kod transfuzije zaražene krvi, gdje se 60-100% svih primatelja krvi zarazi. Visoki rizik od prenošenja infekcije postoji i kod intravenskih ovisnika, koji zajednički rabe zaraženu iglu.

Zaražena majka u tijeku trudnoće i porođaja zarazi dijete u 13-40% slučajeva.

Rizik od prijenosa infekcije u zdravstvenoga djelatnika nakon uboda na iglu, koja je prethodo rabljena u bolesnika s HIV-infekcijom, iznosi oko 0,2-0,5 %.

Ako se tijekom vaginalnoga spolnog odnosa ne rabi prezervativ, rizik od zaraze od jednoga spolnog odnosa s osobom koja je zaražena HIV-om procjenjuje se u razvijenim zemljama na 0,1% do 0,3%. Smatra se da muškarac lakše zarazi ženu, nego žena muškarca. Nakon godine dana zajedničkoga života osoba različitoga HIV-serostatusa (jedan od partnera je zaražen, drugi nije), muškarac prenosi infekciju na ženu u 15 do 20% slučajeva, a žena na muškarca u 1 do 12% slučajeva. Svi navedeni postotci se odnose na situaciju kada ne postoji popratna spolna bolest. Naime, sve spolne bolesti koje oštećuju sluznicu (npr. infekcija virusom herpesa, gonoreja, sifilis itd.) znatno pospješuju prijenos HIV-a.

Rizik od prijenosa HIV-a veći je u tijeku menstruacije. Smatra se da je i u adolescenata rizik veći zbog nespremne sluznice na spolne odnose, koja je ranjivijatijekom snošaja.

Iako navedeni postotci upućuju na relativno mali rizik prenošenja HIV-a spolnim putem, zbog učestalosti spolnih odnosa sobito zbog spolnih odnosa s više partnera, rizik od prenošenja HIV-infekcije raste i zahtijeva primjenu preventivnih mjera.

Kako izgleda tijek HIV infekcije i koji su simptomi?

Stanje koje nastaje nakon zaraze HIV-om naziva se HIV-bolest i ono traje sve do smrti zaražene osobe. Bolest se obično dijeli na više faza, no u praksi najčešće nema jasne granice između pojedinih faza bolesti.

Nakon 3 do 6 tjedna od zaraze nastupa prva faza HIV-bolesti, koja se naziva akutna HIV-infekcija. U većine bolesnika javlja se povišena temperatura i bolest koja je slična virozi, gripi ili infektivnoj mononukleozi. Osnovni znaci bolesti su: vrućica, povećanje limfnih čvorova, grlobolja, osip, te bolovi u mišićima i zglobovima. Ovi simptomi nestaju i bez liječenja, nakon čega slijedi dugo razdoblje bez izraženijih znakova bolesti. To je faza kada nema simptoma bolesti. Tada se može naći povećanje limfnih čvorova, broj limfocita CD4 je obično od 350-750/mm³ krvi. Međutim, iako zaražena osoba nema izraženijih simptoma, virus se svakodnevno umnožava, razara napadnute stanice, te se postupno smanjuje broj limfocita CD4. Ova faza bolesti obično traje 10 godina.

Nakon stadija bolesti kada nema simptoma (asimptomatska faza), nastupa faza bolesti sa simptomima koja se može podijeliti na rane, srednje i kasne simptome/znake. U ranoj fazi broj limfocita CD4 smanjuje se na 100-500/mm³ krvi. Povećanje limfnih čvorova obično je bezbolno. Mogu se češće javljati inače uobičajene infekcije kože (npr. herpes zoster, impetigo, folikulitis), razni dermatitisi ili gljivične infekcije usne šupljine (kandidijaza) ili rodnice. Moguća je pojava ponavljajućih upala pluća i sinusa, reaktivacija tuberkuloze te Kaposijev sarkom. U neliječenih osoba ova faza bolesti traje do pet godina.

U srednjoj (uznapredovaloj) fazi HIV-bolesti, koja nastaje u 50% bolesnika nakon 10 godina od zaraze, javljaju se teže bolesti, kao što su upala pluća uzrokovana gljivom Pneumocystis carini proljev uz rokovan parazitom Cryptosporidium. Broj limfocita CD4 je tada ispod 200/mm3 krvi. Pojavljuju se toksoplazmoza mozga, kriptokokni meningitis ili atipični oblici tuberkuloze.

U ovoj fazi HIV-bolesti česta je anemija i simptomi kao što su: vrućica, opća slabost i mršavljenje. Simptomi oštećenja živčanoga sustava: bezvoljnost, depresija, zaboravljivost, pad koncentracije, tupost, nestabilan hod i slaba koordinacija pokreta, također mogu biti prisutni. Važno je naglasiti da dio bolesnika s manje od 200/mm³ limfocita CD4 nema značajnijih simptoma te da se uobičajene infekcije u tih bolesnika mogu izliječiti uobičajenom terapijom. U ne liječenih osoba ova faza bolesti traje do tri godine.

U kasnoj fazi HIV-bolesti, kada je broj limfocita CD4 ispod 50/mm³ krvi, pojavljuje se infekcija mrežnice uzrokovana citomegalovirusom, limfom mozga, zaraza s atipičnim mikrobakterijama, a Kaposiev sarkom postaje proširen. Mogu biti izraženi i slijedeći simptomi: gubitak teka, mučnina, povraćanje, proljev, pad tjelesne težine i opća slabost. U neliječenih osoba ova faza bolesti traje jednu do dvije godine.

Samo 1% zaraženih razvije simptome uznapredovale HIV-bolesti prve dvije godine od zaražavanja, 10% ima simptome nakon 5 godina, a 50% zaraze dobije bolesti koje su karakteristične za AIDS nakon 10 godina od trenutka zaraze. Svega oko 2% zaraženih nakon 12 godina nema simptome bolesti i ima više od 500/mm³ limfocita CD4.

 izvor: http://www.aids.hr