1968. -40 god kasnije:Revolucija kreativnosti, sajam proizvoljnosti
28.4.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Ni Beatlesi 1968. više nisu mogli šutjeti o revoluciji. Čak i ta dobroćudna četvorka, koja je ondašnji mladalački radikalizam inteligentno zaobilazila peglajući ga za najširi ukus, te je godine shvatila da trenutak zahtijeva priključivanje općem vapaju za promjenom s velikim »P«. John Lennon stoga je odlučio da će njihova nova pjesma »Revolution« - prva eksplicitno politička u već planetarno zvjezdanoj karijeri - biti objavljena kao A strana novog singla, a da će sentimentalna »Hey Jude« dobiti tek B stranu. Dogodilo se, međutim, obrnuto, pa je »Revolution« ostala zauvijek zasjenjena planetarnim hitom kojim je autor stihova Paul McCartney Lennonova prvog sina Juliana, »Judea«, tješio nakon roditeljskog razvoda. Ali u povijesti popularne kulture i taj detalj može poslužiti kao potpora tvrdnji da »Revolution« umnogome zrcali paradokse umjetničkih zahtjeva 60-ih i 1968.: svu njihovu uznositost, beskompromisnost, dubinu i ljepotu, ali i čestu proizvoljnost, ispraznost, naivnost i lutalaštvo.
Iracionalnost metodom političke borbe
»You say you'll change the constitution/Well you know/We all want to change your head/You tell me it,s the institution/Well you know/You better free your mind instead/But if you go carrying the pictures of Chairman Mao/You ain't gonna make it with anyone anyhow« - treća je strofa pjesme »Revolution«. Pjesmu je Lennon napisao dok su Beatlesi bili u Indiji, na jednom od svojih duhovnih putovanja kod Maharishi Mahesh jogija, i često se tumači kao reakcija na rat u Vijetnamu. Objavljene su dvije verzije: brža, glasnija i poznatija objavljena je na spomenutom singlu i na njoj Lennon u prvoj strofi revolucionarima poručuje da njega »mogu isključiti kada govore o nasilju« («But when you talk about destruction/don't you know that you can count me out«).
Pjesma je netipična za uobičajeni zvuk Beatlesa: distorzična, nervozna, prosvjedna i bučna, uz prodoran Lennonov urlik na početku. Ali na »Bijelome albumu« iz iste 1968. - na kojemu, usput, čak dvije pjesme imaju naslov »Revolucija« - objavljena je sporija verzija, u kojoj Lennon na istome mjestu pjeva kako ga, kad govore o nasilju - »mogu uključiti« («Don't you know that you can count me in«)!
Taj paradoks može se nazvati tipičnim za umjetničke postupke 60-ih: ma koliko bili angažirani i politizirani, umjetnici su odbijali povinovati se zahtjevu racionalnoga, čak i kad je to, kao u navedenome primjeru, bilo očito besmisleno. Iracionalnost je postajala samosvrhovitim umjetničkim postupkom. Ili - što je često značilo isto - metodom političke borbe.
Beat generacija
Žanrovski, '60-e su eksplodirale u glazbi. Blues i folk '40-ih te rock'n'roll '50-ih, dvije moćne američke tradicijske rijeke, napojile su '60-ih jedinstveni cvijet poezije beat generacije, iz kojeg se razraslo nepregledno umjetničko cvjetno polje čije je šarenilo oslikavalo praktički cijeli spektar onodobnog javnog i umjetničkog života: od prosvjeda protiv rata u Vijetnamu i onodobnih društvenih nepravdi, do potrage za korijenima u avangardnim i protukanonskim umjetničkim pokretima ranijih razdoblja. Svim je tim traženjima - premda to bogatstvo nije pravedno svoditi na zajedničke karakteristike - svojstvena želja za stvaranje novog, drukčijeg, ne nužno boljeg, ali svakako suprotstavljenog načina dotadašnjoj društvenoj jednoličnosti koja je - u politici - stvorila europski nacizam i američki rat u Vijetnamu te - u umjetnosti - europski realsocijalizam i američki popularni sentimentalizam.
»Svaka zanimljiva estetska tendencija danas je jedan vid radikalizma. Pitanje koje svaki umjetnik mora postaviti glasi: što je to moj radikalizam, onaj što ga diktiraju moj talent i moj temperament? To ne znači da svi suvremenici vjeruju da umjetnost napreduje. Radikalna pozicija nije nužno pozicija usmjerena naprijed«, napisala je Susan Sontag, možda najdublja intelektualka tradicije 60-ih, u knjizi eseja »Stilovi radikalne volje«, objavljenoj 1969. Takav oprezni pozdrav radikalizmu, toj temeljnoj umjetničkoj osobini 60-ih, kvalitetna je anticipacija našeg današnjeg odnosa prema tom razdoblju, odnosa obilježenog s jedne strane nostalgičnim sljedbeništvom, a s druge čuđenjem nad tolikim utjecajem razdoblja opterećenog površnošću, proizvoljnošću i diletantizmom.
Kontrakultura
»To je primarni cilj naše kontrakulture: proklamirati novo nebo i novu zemlju koji su toliko golemi i divni da se neobuzdani zahtjevi tehničke ekspertize nužno moraju povući pred pojavom takve veličajnosti i svesti na marginalnu ulogu u životu ljudi. Da bi se stvorila i proširila takva svijest o životu, potrebno je ništa manje nego spremnost da se otvorimo prema vizionarskoj imaginaciji i to na njezinom području. Moramo biti spremni prihvatiti zapanjujuće tvrdnje ljudi poput Williama Blakea, po kojima postoje oči što svijet ne vide na način običnog oka ili znanstvene pedanterije, nego preobražen i neizmjerno blještav, i na taj ga način vide onakvim kakav on zaista jest«, navod je iz knjige »Stvaranje kontrakulture« američkog publicista Theodorea Roszaka, istaknutog zagovornika i teoretičara alternativnih oblika života, koje su 60-e obilno promovirale.
Ta Roszakova knjiga, objavljena 1969., jedan je od rijetkih teoretski promišljenih pokušaja da se zasnuje novi način života, drukčiji od dotadašnjih, bolji, autentičniji, spontaniji, humaniji, neposredniji i »umjetničkiji«. Želeći utemeljiti alternativu dotad poznatoj, etabliranoj, kako on kaže, »tehnokratskoj kulturi«, Roszak je skovao termin, a on je do danas ostao općim kulturološkim mjestom. Njegova je knjiga zanimljiv primjer svijesti o nužnosti oslobođenja i afirmacije novog mladalačkog uma s jedne strane, te s druge svijesti o ograničenjima i zamkama koje takvu nužnost mogu kompromitirati. Da je Roszakov oprez bio opravdan, danas je izvjesno.
Ginsbergov »Urlik«
O tome dobro svjedoči Roszakova analiza pjesništva Allena Ginsberga, kultnog i možda ključnog imena svih umjetničkih previranja 60-ih. Ginsbergova poema »Urlik« možda nije najpoznatiji, ali je vjerojatno najvažniji umjetnički tekst koji je - premda objavljen još 1957. - oblikovao prosvjednički senzibilitet 60-ih. Spontano pisanje, odbacivanje forme i radikalno traganje za autentičnošću ključne su odlike Ginsbergova pjesništva. Često je pisao »na prvu«, iz glave, doslovno valjajući stihove, uzdajući se u vlastite vizije i združujući ih s njegovom idejom radikalne i pacifističke slobode.
»Za nas je ovdje manje važno što takav improvizatorski stil pisanja dobrim dijelom stvara umjetnički bezvrijedna djela, nego što je važno da nam izbor takve metode govori o generaciji koja je Ginsbergovo djelo prihvatila kao valjan oblik kreativnosti. Ono što ovdje nalazimo traganje je za umjetnošću koja nije posredovana intelektom. Ili se, budući da je upravo primjena intelektualne kontrole ono što od impulsa stvara umjetničko djelo, tu radi o pokušaju izlučivanja i predavanja impulsu bez obzira na estetsku kvalitetu budućeg djela«, piše Roszak.
I točno je tako: golem kreativni polet, ali i golemu količinu besmisla iznjedrila je odlučnost umjetnika 60-ih da okrenu leđa mukotrpnoj i staromodnoj koncepciji stvaratelja koji ustraje na formi.
Najbolje što imamo inspirirano '60-ima
U tom smislu, 60-e se mogu nazvati dotad neslućenim širenjem granica umjetničke slobode, ali istodobno i otvaranjem prostora apsolutnoj proizvoljnosti. Razdoblje je to u kojemu proizvoljnost čak biva proglašena vrijednošću po sebi: nije nimalo čudno da su avangardni pokreti s početka 20. stoljeća, poput nadrealizma, dadaizma i futurizma, 60-ih pronalazili vjerne sljedbenike. Takav »anything goes« pristup nije se ograničavao samo na umjetnost: sukladno zahtjevu vremena, da se nadvlada odvojenost umjetnosti i života te da svak' svoj život pretvori u umjetničko djelo, na vlast je - kako je glasio jedan transparent pariškog svibnja '68. - došla mašta. To je, u umjetnosti, otvorilo put slobodnoj kreativnosti nasuprot sputavajućoj formi i, u politici, pacifizmu nasuprot agresivnom konzervativizmu; ali istodobno i samouništavajućim zabludama kakvih je generacija 60-ih bila žrtvom možda više nego ijedna druga u drugoj polovini prošlog stoljeća.
Joni Mithcell, jedna od velikih umjetnica tog razdoblja, posljedice tih zabluda ovjekovječila je stihom: »Neki su se okrenuli Isusu, neki heroinu«. A Susan Sontag svoju je generaciju još 1968. opisala s možda najviše dobrohotnog, ali istodobno nepopustljivog razumijevanja: »Nije teško biti razočaran mladićima koji, zatvorenih očiju, pocupkuju u ritmu zaglušujuće muzike, ili dugokosim demonstrantima koji, uz cvijeće i amajlije, nose plakate 'Van iz Vijetnama'«.
Čovjek je jednako svjestan golemog broja žrtava među ovim rijetkim i darovitim mladim vizionarima, i goleme cijene što je plaćaju kroz osobnu bol i mentalnu frustraciju. Ima među njima mnogo varalica, grubijana, otpadnika. Ali želje najboljih među njima su: angažirati se i »biti otpadnik«; bili lijep za oko i dodir, ali biti dobar; biti pun ljubavi i spokojan, ali i militantan i djelotvoran. U sadašnjoj našoj situaciji te želje imaju smisla«. Vrijedi ta ocjena i četrdeset godina kasnije, na drugome kontinentu: jer najbolje što i mi imamo - inspirirano je 60-ima.
Let iznad Pukanićeva gnijezda
Govoriti danas o (umjetničkom) naslijeđu 60-ih može djelovati kao puko nostalgično »obljetničarenje«. No, nedavno spominjanje jednog filma u hrvatskim novinama uvjerljivo ruši taj brzopleti dojam: slučaj »Pukanić«, naime, ovih je dana uspoređen s temom kultnog filma »Let iznad kukavičjeg gnijezda« Miloša Formana, koji je 1975. osvojio četiri Oscara.
Usporedba nije bez osnove: to kultno ostvarenje još jednog proslavljenog umjetnika 60-ih, koji je maestralno spojio kreativne impulse svoje domovine Češke i emigrantskog američkog utočišta, razotkrilo je represivnu narav psihijatrijskog, a preko njega i cijelog društvenog sustava. Manje je, međutim, poznato da je film snimljen prema romanu Amerikanca Kena Keseyja, još jednog legendarnog »začinjavca« estetike 60-ih, koji je svoj »Let iznad kukavičjeg gnijezda« objavio 1962. Kesey je pripadao beatničkom krugu Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga i njihova kultnog prijatelja Neala Cassadyja, čiji je život opisan u Kerouacovu kultnom romanu »Na cesti« i mnogim Ginsbergovim poemama. Osnovao je skupinu The Marry Pranksters, koja je beskrajnim vožnjama autobusom uzduž i poprijeko Amerike među prvima omasovila lutalaštvo, zaštitni znak kasnijeg hippie pokreta 60-ih.
No, sve su to tek površinski znaci Keseyjeva nonkonformizma: »Let iznad kukavičjeg gnijezda« prodoran je roman o malicioznoj ulozi psihijatrije u tehnokratskom društvu. Randle McMurphy, »luđak« zatvoren u umobolnicu, od čijeg je lika Jack Nicholson u Formanovu filmu stvorio arhetip neprilagođenog buntovnika, zapravo je zdrav, vitalan i spontan, dok su bolničari i liječnici skučeni sadisti i zatiratelji slobode u ime bolničkog, a zapravo pokvarenog društvenog reda. Temu je 60-ih znanstveno obrađivala znanstvena disciplina antipsihijatrija, uzajamno se nadahnjujući osloboditeljskim i kontrakulturnim društvenim tendencijama. Činila je to, kako danas svakodnevno svjedočimo u slučaju »Pukanić«, s itekako opravdanim razlozima.
Tihomir Ponoš
1968 povijest događaji nonkonformizam The Beatles kreativnost politika buntovnost revolucija ideje kreativnost
