10 godina Međunarodnog kaznenog suda u Haagu,suda za provincijske sukobe
24.7.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Prije deset godina, 17. srpnja, međunarodno je prihvaćen statut Međunarodnog kaznenog suda (MKS). Naš je Haaški sud u istom gradu dobio mlađeg, ali mnogo perspektivnijeg brata, u koji se dosad učlanilo 106 zemalja. Nedostaju neke od najvećih, a SAD se, na primjer, izvlači da za svoje ljude ima strože i bolje sudove od MKS-a; nakon Guantanama mu nemamo razloga vjerovati.
Pozabavimo se suđenjima, procesima koje MKS danas pokušava voditi. O njima se kod nas skoro pa i ne piše, iako je Hrvatska sada članica Vijeća sigurnosti, doduše pomalo usnula; kao članicu bi je se rad MKS-a itekako trebao ticati. Upravo se sada vode preliminarna saslušanja u vezi s dvojicom kongoanskih zapovjednika, Germaina Katange i Mathieua Chuija, koje tužiteljstvo hoće optužiti za ubijanje djece, žena i staraca, paljenje kuća s ljudima unutra te organiziranje silovanja i seksualnog robijanja.
Prvi ispit: Kongo
Malobrojna suđenja MKS-a uglavnom su usredotočena na afričke zemlje iscrpljene dugotrajnim ratovima, građanskim, međudržavnim ili, najčešće, kombiniranim. Tamo MKS već godinama muku muči s Ugandom, jer se ugandske vlasti ne mogu odlučiti da li da, u uspostavljanju kakvog-takvog mira, surađuju sa svojim Karadžićima i Mladićima, optuženicima-pobunjeničkim komandantima, ili da ih izručuju MKS-u. Dilema koju i predobro poznajemo.
Uspješniji je u suradnji s Demokratskom Republikom Kongo. Ta je zemlja nakon stravične Mobutuove diktature prošla kroz petogodišnji krajnje kaotični građanski rat koji je od 1998. do 2003. odnio skoro četiri milijuna života te raselio daljnje milijune ljudi. MKS je uspio skupiti od Kabilinih vlasti i onda spremiti u zatvor nekolicinu ratničkih šefova: glavnu zlokobnu zvijezdu Thomasa Lubanga Dyiloa te još dvojicu spomenutih na početku.
Nedavno je uhićen i Jean Pierre Bemba, koji je ratovao po Kongu, ali su ga optužili za zločine u Centralnoafričkoj Republici. Dyilo nije samo optužen za masakre u zlatom bogatoj pokrajini Ituri, već, mnogo važnije, što je za krvnike u tim masakrima masovno koristio 15-godišnje klince. No suđenje toj glavnoj zvijezdi nikako da počne; sredinom prošlog mjeseca prvostupanjsko je vijeće zaustavilo početak, jer se ispostavilo da je tužiteljstvo za pisanje optužnice koristilo povjerljive materijale koji se ne smiju izravno upotrijebiti u optužnici, već ih se smije koristiti samo kao pomoć za traženje novih dokaza. Tužiteljstvo, na čelu s inače sposobnim Ocampom, radi dobro nam poznate pogreške, kao da ga je Carla učila poslu. Najprije o zločinima i optužnici, prvom velikom zadatku MKS-a.
Mir ratnici ne žele
U građanskom je ratu Kongo bio podijeljen na dva dijela: zapadni dio s glavnim gradom Kinšasom pod nadzorom Kabile, dok se na istoku bogatom dijamantima i zlatom međusobno tuklo oko 12 grupa. Za MKS posebno je važna pokrajina Ituri i njezin glavni grad Bunia, posebno pogođen nasiljem iza kojeg je ponajprije stajala glad za tamošnjim zlatom iz rudnika. Ubijanje se često obavlja slično kao u Ruandi, s mačetama koje se doma prave od okvira automobila, a onda ih se brusi na tocilu. Krajem 2002. rađa se nada za mir, potpisan je sporazum među zaraćenim stranama. Početkom iduće godine opet kreće »frka« u Ituriju, jer ratnički šefovi mirom samo gube i očito ga ne žele. Djecu se opet novači u »milicije« i obučava za klanje.
Evo jednog primjera za ilustraciju, jedne kongoanske Škabrnje. Selo Dro-dro kraj Bunije napadnuto je početkom travnja 2003. Stotine ljudi, možda čak 800, pobijeno je mačetama, među njima dosta žena i djece. Dva tjedna kasnije grupe su sklopile jadno nestabilno primirje kojem nitko ne vjeruje. Istražitelji UN-a koji su se helikopterom spustili u selo ustanovili su da je među napadačima bilo maloljetne djece koja su ubijala sjekirama i kopljima. Bilo je među njima i cura. Preživjeli su svjedočili o užasima: majci su mačetama izmrcvarili dijete koje je nosila na leđima.
Prvog svibnja u grad ulaze UN-ove trupe, manje od 700 vojnika. Naravno, stvar završava novim masakrom jer u Buniju ulaze i različite ubilačke »milicije«, a narod bježi prema stožeru UN-ovih snaga, 3.500 izbjeglica skutrenih oko štaba, a još 3.000-4.000 oko aerodroma. Uz nestašicu vode javljaju se i prvi slučajevi kolere, a onda milicija plemena Landu artiljerijom napada stožer UN-ovih jadnih snaga. Nakon jednog tjedna borbe u gradu je nađeno 250 leševa. Izbjeglice iz Bunije se gomilaju u Kinshasi i žive na rubu smrti od gladi. Eto, takvim se slučajevima danas bavi MKS-ovo sudbeno vijeće za Kongo, koje je uredno izdalo optužnice za nekolicinu ratničkih šefova kojih se uspjelo domoći.
Krvavi metali za mobitele
Jedna od novosti tog kongoanskog Haaga jest da »paneli« Vijeća sigurnosti u njegovo ime razmatraju mogućnost kaznenog progona za pljačku prirodnih bogatstava. Ituri je sigurno najbolji dostupni primjer, klasična ilustracija klopke koju za nestabilnu zemlju mogu predstavljati njezini vlastiti dragocjeni i obilati resursi. Na tugu i žalost sentimentalnih antiimperijalista, pljačkaši su ovdje domaće ruandske i ugandske snage.
Dvije zemlje susjede, i same izmučene dugotrajnim građanskim ratovima, pokušavaju otimačinom nadoknaditi propušteno. Osvoji, kopaj i izvozi, bila je deviza njihovih snaga, koje su usred krvavih sukoba iskopavale zlato, koltan (rudu rijetkih metala, poput tantala u vašem mobitelu) i dijamante te ih prodavale kineskim i američkim tvrtkama. Iskopavali su ih domaći »robovi« na prisilnom radu.
OECD je objavio popis takvih tvrtki koje su se (doslovno) krvavo ogriješile o njegova poslovna pravila, ali je njegov američki partner već dao na znanje da američke tvrtke nisu krive jer nisu izravno vadile rudu, već samo trgovale. Kako primijeniti statut suda na pljačku resursa? Imate »opsežno uništavanje i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama i koje je provedeno nezakonito i samovoljno« ili pak »uništavanje ili oduzimanje neprijateljske imovine« te »pljačkanje gradova ili mjesta«, što su sve ratni zločini za koje je kongoanski Haag nadležan (Rimski statut MKS-a, Članak 8, a i b).
Pravnici sada dokazuju da je u kongoanskom slučaju pljačka kako motiv, tako i izvor financiranja, te da ne predstavlja sporedni zločin, već jedno od središnjih zala građanskog rata: trgovci otetim blagom ne bi smjeli mirno odšetati s mjesta zločina, već bi svoje trebali odsjediti u zatvoru.
Nada u pozitivnu spiralu
Kakvu ocjenu zaslužuje MKS, naš slavljenik desetogodišnjak, za svoj prvi veliki ispit? Možda solidnu četvorku za zalaganje, ali samo dvojku za rezultate? Ili je još prerano za ocjenjivanje pa valja čekati dok navrši 18, kao za maturu? Ostavimo ta pitanja za sada bez odgovora i spomenimo općenitije frustracije. Iako je MKS izbjegao haašku grešku i odmah na početku ulovio nešto kongoanskih krupnih riba, sve su to međunarodne sitne ribe. Iako Kongo broji oko 60 milijuna stanovnika, a velik je poput cijele zapadne Evrope, ovo suđenje za sada može utjerati strah u kosti samo sličnim jadnim i neutjecajnim državama.
MKS je sud za provincijske sukobe. Što je s najvećima i najmoćnijima? Možemo se tješiti sljedećim scenarijem. Kad su barem neki od velikih, recimo evropske zemlje, jednom potpisali dokumente MKS-a, nisu potpisom obvezali samo svjetsku provinciju, već i sebe. Ako i kada francusko poduzeće zaželi kupovati opljačkane rude, susrest će se s primjerom Iturija; MKS tako, nadajmo se, postavlja presedane, koji će jednog dana vrijediti i za najveće. Što važi za Kongo, i što prihvaćaju Švedska i Austrija, trebalo bi važiti i za Francusku i Njemačku, a u načelu i za SAD i Rusiju, Indiju i Kinu. Kad neki normalniji predsjednik naslijedi Busha, možda će i SAD štogod potpisati i vezati si ruke.
Ako se steknu pristojni vođe - bio to Obama, McCain ili Medvjedev - i povoljne okolnosti, ima nade da i poneka velesila počne uvažavati MKS-ove norme. Ta bi pozitivna spirala jednog dana mogla pretvoriti MKS u istinski obuhvatni sud nadležan za suđenje najmoćnijima, onima koji vjerojatno snose i najteže krivnje. Ako ne uspije, onda će MKS, rođen usred srpnja, ostati samo neostvaren kozmopolitski san ljetne noć
