Velika grupa Labinjana i prijatelja, među ostalim i iz Amerike, uz maneštru, karte, igre iz djetinjstva i pjesmu druže se već četiri desetljeća! ZA SVE JE "KRIV" DARKO BATELIĆ PIPICA
31.7.2022. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo
Darko Batelić Pipica koji će 2. kolovoza proslaviti 71. rođendan poznati je labinski veseljak, vic maher, autor šaljive kolumne u lokalnom listu, trideset godina čelni čovjek udruge maškara "Labinjonska kompanija domoća folšarija" i danas na čelu labinskog zimskog i ljetnog karnevala, ali i organizator velike fešte koja već četiri desetljeća u Snašićima krajem srpnja na zajedničko druženje okuplja veliku skupinu prijatelja sa svih strana.
Fešta i druženje ljudi približno iste generacije iz zemlje i inozemstva uz pjesmu, briškulu i trešete, igre iz djetinjstva i nezaobilaznu maneštru, po njemu se zove Pipica, a u petak navečer održana je jubilarni 40. put. Darko Batelić, kojeg u Labinu svi zovu Pipica, nakon godina provedenih na recepciji rabačkih hotela, od 1971., zadnjih je nekoliko godina veseli umirovljenik, koji se i dalje pun duha i energije prisjeća kako je sve počelo.
- Sve je počelo 1982. na moj rođendan, okupili smo se, jedna klapa i štampali prve majice. Na druženju smo zaigrali i nogomet i kada sam vidio kako je to lijepo kada se družimo, manje-više svi istih godišta, rekao sam zašto to ne nastaviti. I tako godinu po godinu stigli smo do brojke četrdeset. Svaka godina je po nečem posebna, ne samo po boji majica koje su svake godine drugačije boje i dizajna. Uz starosjedioce dolazila su i neka nova lica, ali nama poznata, pa se druženje širilo, ali i smanjivalo jer, nažalost, od 1982. do danas, znači u proteklih 40 godina, ostali smo bez mnogih dragih prijatelja. Gotovo trideset njih nisu više među nama, neka im je laka naša istarska zemlja.
S vremenom smo se i obnavljali, došlo je i dosta naših Amerikanaca pa držimo prosjek od oko 60 ljudi. Okupljamo se u Labinu i onda krenemo na druženje u Snašiće. U početku smo igrali veliki nogomet, dok smo bili mlađi i tjelesno spremniji, a zatim bismo otišli u oštariju kod Željka, neću reći pokojnog jer on je za nas uvijek živ, tamo smo igrali karte, boće i škatuli baratuli, gađali praćkom i obručima, vozili obruče ili čerč, kako mi to kažemo. S godinama je bilo sve više disciplina, dok su ljudi bili još relativno aktivni. Pomalo, kako smo starili - oni ne ja jer ja sam uvijek mlad - počeli smo umjesto velikog igrati mali nogomet na igralištu popreko, zatim smo mali nogomet smanjili na još manji, s manjim golovima, pa smo ga opet smanjili, da bi ga na kraju zamijenili stolnim nogometom. Nakon što je jedan slomio ruku na tom stolnom nogometu, i to smo izbacili. Danas se druženje svelo na čerčone, voziti ih i nadevati, briškulu, trešete i moru. Od prvoga dana uz pjesmu i svirku tu je i nezaobilazna maneštra koju su pripremali moji kuhari u Rapcu gdje sam radio od početka do mirovine, a sada je radi Valamarov Valfresco. Maneštra obavezno mora biti jer Pipica bez maneštre i kukuruza nije Pipica, govori Darko Batelić Pipica.
Kaže da mu ovo druženja znači jako puno jer se okupljaju ljudi približno iste generacije, svi iznad 60 godina, svi se poznaju a mnogi se ovdje sretnu barem jednom godišnje. Dođu i oni iz inozemstva pa i daleke Amerike koji ljeti borave u rodnom kraju. Kaže da su mu planovi i želje ovo druženje održavati do kraja svog života, po onoj "krepat ma ne molat", a nada se da će nakon njega netko drugi to održavati na životu.
Vinko Alberti, 68-godišnji umirovljeni ugostitelj, sudionik je fešte Pipica od samog početka.
- To je prijateljstvo od mladih dana, jedna klapa iz mladih dana postepeno se širila i rasla jer su kasnije dolazili i novi ljudi. Jezgro su, uz Pipicu i mene, činili Danko Paliska, Elio Golja Sipe, Vito Milevoj, Zdravko Milić, Fabio Tenčić, Damir Batelić, otac Franke Batelić, i drugi. Nažalost, mnogi poput Livia Dobrića, Flavia Bresca, Damira Batelića, Vita Milevoja, Romana Gržančića i drugih više nisu među nama, ali ih se prisjetimo i položimo cvijeće na njihove grobove. Mi smo ekipa koja je zajedno išla na plažu u Prtlog i maškare, družila se cijeli dan u Krojnici gdje smo vrtili janjce, brali šparoge i radili fritaju. I danas to radimo, ali nas je korona malo zaustavila, kaže Alberti.
Danko Paliska iz Rapca također je jedan od utemeljitelja.
- Prvih 19 godina sudjelovao sam svake godine, a onda sam se zaposlio u Italiji pa sam imao jednu dužu pauzu. Sada sam se opet priključio jer to je lijepo druženje starih prijatelja, kaže Paliska.
Umirovljeni pilot iz Labina Serđo Kokot Koki sudjeluje u ovom okupljanju već 30 godina.
- Mnogo je tu ljudi iz Folšarije koja organizira maškare. Tu se ponovno vidimo, ali i stječemo nova poznanstva koja su ti kasnije možda potrebna u životu. Neke ljude ne vidiš godinama i onda ih tu sretneš. To je prilika da se barem jednom na godinu svi vidimo, kaže Kokot poznat kao Koki. I danas leti s vrsarskog aerodroma.
Za veselu atmosferu, svirku i pjesmu brinuli su se harmonikaši Darko Blašković i Franko Kalac te Valter Tireli na gitari.
- Uvijek je lijepo biti u kompaniji, družiti se jer još nam je malo ostalo. Zabavljamo se, sviramo, pjevamo, vidiš stare prijatelje koje inače rijetko sretneš, a neke samo ovdje, ali sve nas je manje, kaže Darko Blašković, harmonikaš iz Drenja.
Razgovarali smo i s dva labinska Amerikanca, Serđom Gobom i Đanijem Zupičićem. Serđo živi već 56 godina u Kaliforniji i kao i mnogi ljeti dolazi u rodni kraj.
- Došao sam na odmor i u posjet rodbini. Ja sam iz Labina, ali sam u Puli završio za kuhara. U životu sam radio više vrsta poslova, a u Americi i kao ličilac. Tamo mi je cijela obitelj pa ovdje dolazim samo ljeti, neki su tamo i rođeni pa se ne namjeravaju vratiti. Da sam sam, ja bih se vratio, ali kako tamo imam obitelj, djecu i unuke, onda dolazim samo ljeti. Volim doći jer volim svoj kraj, gdje sam se rodio, ne možeš to zaboraviti. U tih 50 godina i više koliko živim u Americi tamo je standard ljudi pao za oko 30 posto. Radnici jedva preživljavaju, slično kao i tu. Nije Amerika više što je nekad bila. Na ovoj fešti sam drugi put, lijepo je to druženje, kaže Serđo koji se u Ameriku vraća 5. kolovoza.
Nada se da će se vratiti i iduće godine ako ga zdravlje posluži jer već mu je 75. za vratom. Ističe da i mnogi njegovi prijatelji Amerikanci vole doći u Hrvatsku zbog hrane, njezinih ljepota i povijesti te uvijek govore kako će se opet vratiti. Đani Zupičić danas ima 81 godinu, a u Americi, u New Yorku i na Floridi je proveo 40 godina, pola života. Nakon što je proputovao cijeli svijet, prije dvadeset godina potpuno se vratio kući.
- Radio sam u životu svašta, u restoranu, stolar, mehaničar, keramičar, najviše u građevini, škifo. Kako volim putovati, u Americi bih radio deset mjeseci u godini, a dva mjeseca bih putovao. Obišao sam cijelu Ameriku, bio na Aljasci, Havajima, na Karibima nekoliko puta, u Južnoj Americi, Kini, Rusiji, Skandinaviji, po cijeloj Europi. I danas volim putovati pa odem na jedno duže i jedno kraće putovanje godišnje. U Americi je možda bolje, ali ovdje je sigurnije i ljepše. Svaka čast Americi, ali ona nije više ono što je bila, ovdje je bolje živjeti, pogotovo za starije ljude. U njujorškoj Astoriji bilo je puno naših, ali sada ih nema. Već 20 godina dolazim na ovo druženje. To je tradicija, lijepo je to, veselo je, a maneštra je izvrsna. I ja ponekad doma organiziram druženje i zabavu pa pozovem i cijeli gradski orkestar da razveselim naše ljude, iako nas je sve manje, kaže Đani.
Osnivač je Kluba Rudar za istarske iseljenike i jedan od osnivača Kluba Istra u New Yorku, i danas je član tih klubova. Supruga mu je Slavonka.
Fešta u Snašićima se uz maneštu, karte, gađanje praćkom u limenke, bacanje obruča na kolac i pjesmu odužila do kasnih večernjih sati. Na kraju pozdrav starih prijatelja uz, vidimo se iduće godine.
Branko Biočić