U priči sa Srećkom Prkutom, dobrim duhom labinskog kina: Sanjam parter pun glavica
5.4.2013. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Ostalo
Jeste li se ikad u kinu suočili s mogućim otkazom predstave zbog nedovoljno publike pa vam je došlo, baš kao onom dobrom junaku iz filma "Kolja", kupiti potreban broj ulaznica samo da pogledate taj naslov na koji ste se našiljili? U Kinu Labin takva vas situacija lako može snaći, posjeta je više nego tanahna, pogotovo kada se ne vrti kakav lakonotni uradak, no ono, svevišnjemu hvala, ipak odolijeva da zauvijek ne zalupi vratima.
Nema računice
Nema ovdje petkom i subotom, u te jedine radne dane, ni kokica ni prženih krumpirića ni pripadajućih umaka, tih vabilica iz modernog Cinestara; nema ni osuvremenjene dvorane, pa čak ni digitalnog projektora.
Ali, ima zato operatera Srećka Prkuta, dobrog duha kina, zaslužnog za sastavljanje kakvog-takvog repertoara u doba kada filmovi sve češće više ne stižu u analognom formatu.
Srećko je kinooperater od sredine 80-ih, započeo je u Raši koja je za ono vrijeme, prisjeća se, imala "stani-pani" dvoranu. Ćakulamo u njegovoj "naplatnoj kućici" koja mi se čini tako mirnim radnim mjestom u vremenu sveopće jurnjave.
- A fali, fali ovdje puno toga, najviše ljudi, mi smo tu ipak zbog publike. Sve je rjeđi onaj užitak koji ti nitko ne može platiti: kada ukopčaš projektor, pogledaš kroz prozorčić prije negoli ćeš ugasiti svijetla, a dolje - sve puno glavica.
Dobiješ kuraja, i trosatni film prođe ti u hipu. Ni pjevaču nije svejedno pred koliko ljudi nastupa, počinje Srećko. Kako onda kino uopće opstaje?
- Velikom mukom svih nas u Učilištu, pa i Grada. Da se voditi ekonomskom logikom, odavno bismo ga zatvorili, kaže.
Možda bi se slika, podbadam, popravila da su labinskom Pučkom otvorenom učilištu nedavno odobrena očekivana sredstva resornog ministarstva za digitalizaciju neovisnih kinoprikazivača; da se, povrh toga, uredi dvorana koja nije dirana još od početka 90-ih; zamijeni oštećeno platno...
- Svaka nova metla bolje mete pa bi popularnost s boljim uvjetima vjerojatno porasla barem na neko vrijeme. Kvaka je u tome da ima sve manje djece, nema baze gledatelja. Najveća su nedaća mobiteli, jer kažu klinci: "A ja, Srećko, ne moren imet beci i za bonove i za prit va čine!", nastavlja naš subesjednik i naglašava da ulaznica već godinama košta 20 kuna.
Na ljubiće s curom
Teško je puniti kino pored velike dostupnosti filmova uz nove tehnologije...
- Ma, buljit ćeš u taj mali ekran mjesec dana, ali podivljaš doma usamljen, moraš van s društvom. U kino dolaze mladi da ni ne znaju što igra, važno im je samo da izađu. A i gledati film na velikom ekranu ili na televizoru, pa to je dan i noć. Ne može se usporediti ta draž praćenja predstave u društvu: gledaš li ljubavni s curom, odmah ti se podigne moral, veli Srećko.
Za potrebe fotografiranja naslanja se na projektor s kojeg je sredinom 80-ih vrtio reprizne večeri pulskog filmskog festivala u Labinu. "E, to su bila vremena, puna starogradska placa, nikad ispod 1.500 gledatelja. Premijeru filma ‘Crveni i crni'''' o Labinskoj republici 1981. na Crću je pratilo 10 tisuća ljudi", osmijehom priča nostalgični Srećko o nekim sretnijim danima kada je duh bio na cijeni.
Igor Radić
srećko prkut kino kino labin predstava film kinooperater pou pučko otvoreno učilište labin