Samostalna izložba Zlatka Price: Plavi paviljon i Tarski ciklus

Samostalna izložba Zlatka Price: Plavi paviljon i Tarski ciklus

9.7.2018. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Kultura

U Gradskoj aleriji Grada Labina u petak je otvorena samostalna izložba Zlatka Price pod nazivom Plavi paviljon. O izložbi je govori Branka Arh povjesničarka umjetnosti iz Rijeke istaknuvši da Labinska izložba obuhvaća poznati Tarski ciklus a realizirana je uz pomoć galerije Prica u samoboru. Stoga su izložbi koju je otvorio Labinski dogradonačelnik Zoran Rajković nazočile Marica Jelinić, upraviteljica Zaklade Zlatko i Vesna Prica iz samobora te kustosica Samoborske galerije Nikolina Šimunović.

-Zaklada je zaista radosna da se ove godine u Labinu otvara izložba Zlatka Price jer smo mi već pune tri godine u obilježavanju stote godine Zlatka Price, u velikom programu kojeg smo organizirali u povodu njegovog stotog rođendana od velikih retrospektivnih izložaba koje su išle diljem Hrvatske pa i u Mađarskoj, u Pečuhu a u labinu se izlaže postav koji je darovnica Zlatka Price za Samobor, rekla je Jelinić. Govoreći na otvaranju izložbe povjesničarska umjetnosti Branka Arh koja je i autorica predgovora u katalogu je rekla kako je Tarski ciklus koji je izložen u Labinu razdoblje koje je trajalo od početka sedamdesetih do kraja samdesetih godina a svoju je zavičajnost Prica pronašao u umjetnosti. Iz tog je ciklusa izložena 21 slika velikog formata. Njegov kreativni rad počiva na strogoj kompoziciji, na strogom stilskom određivanju elemenata, reduciranosti, promišljenosti i racionalnosti što je temelj prepoznatljivosti njegovih slika svugdje a mogu se nasloniti na Sezana a paralele se zbog velikih kolorističkih ploha povlače sa Matissom, sa Gogenon i ostalim velikim europskim slikarima.

- Ovaj naš današnji pogled na Tarski ciklus uvjerava nas da je Prica ustrajavao na zasebnom slikarskom konceptu čiji likovni credo je red. Nisu ga zanimali eksperimenti ni eksperimentatori. Njegov samohodni put i otpor svakom kolektivnom programu dovodili su ga do neprihvaćanja, nerazumijevanja i izolacije, ponekad kreativne, ponekad ljudske. Ali ostao je odan svojim slavnim učiteljima Krstu Hegedušiću, Ljubi Babiću, Omeru Mujadžiću i značajnim umjetničkim razdobljima. A kolorizam i grafizam Tarske cjeline ostaju najčistijom i najosobnijom sintezom koja mu je osigurala trajanje i dragocjeni prostor u suvremenoj hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti, rekla je Arh istaknuvši da je Tarski ciklus razdoblje gdje je Prica dosegnuo najozbiljnijeg sebe i gdje je uz svoj poznati kolorizam i žestoki grafizam povezao jedno i drugo, crtež i boju i u toj sintezi stvorio najboljega sebe.

Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. godine u Pečuhu gdje je završio prvi razred osnovne škole, a potom se doselio s roditeljima u Zagreb gdje je završio osnovnu školu i drugu klasičnu gimnaziju. Već je u gimnaziji izlagao s budućim kiparom Kostom Angelijem Radovanijem. Od Krste Hegedušića dobio je procjenu svojih crteža, poticaj i poduku za upis na Akademiju. Podozrivost Ljube Babića, drugoga velikog profesora tadašnje zagrebačke Akademije, prema njegovoj nadarenosti ubrzo je nestala. Omer Mujadžić kojemu je Prica kao učitelju ostao odan čitav život, "davao je osnove onoga što je Babić tražio kao uvjet. Perfektan crtež. Ne crtež kao ornament, nego crtež kao podatak". Na završnoj diplomskoj izložbi 1940. godine dodijeljena mu je Pariška stipendija koju, u okolnostima predratnog vremena, nije mogao koristiti. Godina 1941. zapamćena je u Pricinom životopisu po prvoj izložbi u Umjetničkom paviljonu, ali i po njegovoj internaciji u logor Danica kraj Koprivnice. Pušten je uz grupu HSS-ovaca. Godine 1943. pridružio se partizanima na Žumberku. Djelovao je u kulturnom umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. U Topuskom je, zajedno s Edom Murtićem, litografijama ilustrirao Jamu, poemu Ivana Gorana Kovačića. Nakon rata vratio se u Samobor, boravio kraće u Parizu (1948.), Indiji (1952.), Brazilu (1954.) i Londonu (1957.). Šestomjesečni boravak u Indiji (na poziv arh. Đuke Kavurića) presudan je za Pricinu umjetničku putanju. Susret s indijskom kulturom i kultnim lokalitetima za njega je premisa oslobađanja od akademske discipline i prostornog iluzionizma. Oslobodio je boju njene funkcije plastične modelacije, a crtež postavio u funkciju konstrukcije i strukture novog slikarskog prostora. Na tom tragu nižu se njegovi slikarski ciklusi i mijene: Samoborski ciklus do 1957., Plodovi zemlje od 1957. do 1969. godine, Ljudi i plodovi i Anatomije prirode od 1969. do 1971. godine. Uslijedio je Tarski ciklus.

Gradeći tijekom šest desetljeća u trendove nesvrstivo slikarstvo, Prica je usporedno u grafičkom mediju i crtačkoj sintaksi i istodobno u slikarstvu stvorio nezavisne, komplementarne cikluse crteža i grafika. Njegova Mapa bakropisa (1952.-1969.) upisana je u Hrvatsku antologiju grafičkog medija.

Od 1951. kada je započeo samostalno izlagati, ostvario je stotine izložaba. (Branko BIOČIĆ)


Foto: FB




gradska galerija labin pou tea bičić zlatko prica izložba umjetnost kultura plavi paviljon