Rade Šerbedžija i Miroslav Tadić nastupili u Labinu
20.12.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Kultura
LABIN - Preksinoćni nastup slavnog glumca Rade Šerbedžije i renomiranog gitarskog virtuoza Miroslava Tadića u labinskoj kinodvorani definitivno je bio koncert za pamćenje, o čemu svjedoči i brojna publika. Dolazak ovog dvojca bila je idealna prilika za kratki razgovor s karizmatičnim Šerbedžijom, kojeg smo uoči koncerta upitali kako je uopće došlo do suradnje s Miroslavom Tadićem.
- Upoznao sam Miroslava prije nekih šest godina, kada sam se doselio u Los Angeles. On je tada nastupao s Vlatkom Stefanovskim, koji je moj dobar prijatelj, i tako smo se upoznali. Budući da i Tadić živi u L. A.-u, gdje radi kao sveučilišni profesor, počeli smo se družiti. Dolazio je do nas, navečer bi svirali i malo pjevušili te nakon otprilike dvije godine druženja shvatili da naše druženje ima neke lijepe dimenzije pa smo počeli nastupati. Imali smo koncerte u Vancouveru, Torontu, pa kod nas, ali ne baš mnogo. Odlučili smo snimiti ploču pod nazivom »Imam pjesmu za tebe«. Sada imamo priliku pokazati sve te pjesme prvi put na okupu, a ovaj labinski je prvi u nizu koncerata. Slijedi Ljubljana, pa Rijeka, Zagreb, Celje, Bjelovar, Novi Sad i Beograd, a 31. prosinca letim u Ameriku, tako da ću Novu godinu dočekati u avionu.
- Kako ste odlučili koje ćete pjesme uvrstiti na album?
- Najprije smo Miroslav i ja počeli raditi Arsenove pjesme, jer ga obojica volimo. Arsenove klasične pjesme izvodili smo na svoj način, u Miroslavovim aranžmanima. Onda smo uvrstili neke gipsy pjesme, obrade starogradskih, pa neke moje, tako da je to jedna šarena zbirka, ali sve ima zajednički nazivnik - sve je za gitaru i glas, pa i u tome ima nekog zajedništva i neke nostalgije.
- Je li »Ne daj se, Ines« nostalgija?
- Pa »Ines« je morala ostati. Ljudi to jednostavno traže, postala je hit. Kao da Mišo Kovač na koncertu ne pjeva »Proplakat će zora«.
- Na albumu se našla i pjesma Drage Diklića »Oprosti, volim te«?
- To je jedna divna pjesma i htio sam napraviti remake, bila je veliki hit krajem šezdesetih. Ovo je prilika da mlađe generacije čuju pjesmu.
- Jeste li imali neku ideju kad ste krenuli snimati album, kako bi trebao izgledati?
- Zapravo ne. Diklićevu smo pjesmu dodali na kraju. Jednostavno smo snimali najkvalitetnije što možemo pjesme koje smo zajedno odsvirali i otpjevali.
- Zadovoljni ste rezultatima?
- Jako sam zadovoljan. Užitak je raditi s Tadićem, on je veliki profesionalac. Nema nekih anegdota sa snimanja, osim, poput ove (pokazuje na Tadića, koji čeka početak tonske probe, op. a.), kada se previše zanese pa mu pukne nokat.
- Back vokale pjevaju vaše kćeri Nina, Vanja i Milica?
- Da, namjerno sam ih stavio da pjevaju. Tu ima neke dramatike, ima u tome nečega kad si van zemlje, taj glas koji dolazi izvana prema tvojoj zemlji. Pjevaš pjesme koje si donio sa sobom kao neku popudbinu, kao nešto što te čini toplim, snažnije je kad to s tobom pjevaju tvoje kćeri koje imaju 12, 14 i 16 godina, a ne neke profesionalne pjevačice. Tu ima neke drame, više emocija.
- Možete li zamisliti da te pjesme izvodite na engleskom jeziku?
- Mogu, i te kako, to bi se moglo fenomenalno napraviti. Čak sam razmišljao da napravim ploču. Budući da imamo koncert 25. siječnja u L. A.-u u novom Santa Monica Theatreu razmišljao sam da napravim možda dvije, tri pjesme na engleskom, a svakako ću napraviti titlove s prijevodima svih pjesama na engleski. Bit će zanimljivo jer Arsenova je poezija briljantna, to je na svjetskom nivou. Kada ljudi čuju tu muziku koja je lijepa sama po sebi i kada vide tekst mogu se probuditi mnoge emocije i u stranom svijetu.
- Sjećate li se svog posljednjeg nastupa u Labinu?
- Da, bilo je to davno. Govorio sam Krležu i onda sam s jednim pijanistom pjevušio neke svoje šansone. Bilo je to prije dvadesetak godina.
- Vaši planovi za sljedeću godinu?
- Snimam jednu od epizoda televizijske serije »Miami«, trebao bih snimati neki film u Grčkoj, potom bi krajem veljače trebao početi snimati film sa svojim sinom Danilom u Lici. To je njegov prvi igrani film. Tome se jako veselim, ekipa je super, Bogdan Diklić, Dean Aćimović, Bojan Navojec i Krešimir Mikić, on je odličan. Što se tiče Brijuna, nemamo još novi projekt za sljedeću godinu, vjerojatno ćemo raditi novu predstavu s Paolom Magellijem, igrat ćemo naše stare predstave koje još uvijek imaju publiku, »Kralja Leara«, »Pijanu noć 1918.«, »1968«, i novu predstavu. Nisam siguran hoću li održati koncert tamo, volim dati mjesto drugima. Možda bi bilo zgodno pozvati Mišu Kovača. Poslije mnogo, mnogo godina slušam njegovu glazbu, kupio sam njegov album. To su nevjerojatne stvari, slušajući danas iz distance taj njegov glas, to je senzacionalno, ta snaga i lakoća pjevanja, to je nevjerojatno.
Nostalgija za gitaru i glas
Nostalgija za domom najjača je emocija, najsnažnija inspiracija i najveći poticaj za rad ispod tuđeg sunca. »Aoj, Liko«, »Hamlet-mašina« i, naravno, vječna »Ines« tek su slogovi i puste rime. Interpretacija Rade Šerbedžije ovim je nizovima riječi udahnula život, potjerala krv njihovim venama i oživila ih pod crvenim svjetlima pozornice labinske kinodvorane. Ofucana sintagma »veliki glumac« preksinoć je, očekivano, potvrđena. Šerbedžija i Miroslav Tadić u vreloj Kaliforniji stvorili su album čija se sjeta može opipati i stisnuti, ali pritom neće ispustiti urlik, već vrisnuti od oduševljenja - »Imam pjesmu za tebe« intimno je obraćanje svakome od nas čiji su korijeni izgubljeni u prijevodu, geografska određenja besmislena, svima koji su u tornadu prošlog desetljeća završili na dnu balkanskog lonca, i svi smo opet na početku, zajedno razdvojeni.
Početak labinskog koncerta pred gotovo punim gledalištem bio je tih i suzdržan. Prije naslovnog singla Šerbedžija je, u pratnji Tadića i violončelistice April Guthrie, koja je još nekoliko puta izašla na scenu, izveo pjesmu »Čekaj me« s albuma »Ne daj se, Ines«, a potom makedonsku narodnu »Eleno, kerko Eleno«.
- On je za mene postao kao Bach, riječi su kojima je počastio omiljenog autora Arsena Dedića, čije su mračne slutnje pod nazivom »Moderato Cantabile« očekivano izvrsno primljene. Nakon »Vehni, vehni fijolica«, ploda suradnje s Liviom Morosinom, i makedonske »Izlezi vido«, tijekom koje je Tadić maestralno izveo kraću solo dionicu, a Šerbedžija zaplesao, uslijedio je romski napjev o samoći te prvi Tadićev samostalni glazbeni broj. Manje ili više udobno zavaljena publika probudila se tijekom izvedbe Šerbedžijine, kako ju je sam opisao, skraćene autobiografije, spomenute »Hamlet-mašine«. Uslijedile su još dvije Arsenove: »Djevojka iz moga kraja« i »Tvoje nježne godine«; »Povratak ratnika«, povratak u djetinjstvo kroz stihove »Do posljednjeg daha/Kašim«, romska »Pilem, pilem«, a nakon četrdeset godina svoj zvjezdani trenutak ponovo je doživjela skladba Drage Diklića »Oprosti, volim te«.
Nakon još jedne Tadićeve solo izvedbe Šerbedžija je s publikom kroz pjesme i razgovor podijelio intimne detalje svog bogatog i šarolikog životnog puta, upoznavanja i prvih godina suživota sa suprugom Lenkom te komične situacije prvih godina života u Londonu, a jednu skladbu posvetio je i najmlađoj kćerki Milici.
Publika je strpljivo iščekivala, tražila i dobila »Ne daj se, Ines«, promišljeno izostavljenu i izvedenu na bisu. Dvadeset godina poslije i u novom, minimalističkom aranžmanu zvučala je jednako dobro, pa nema sumnje da će je današnja generacija roditelja prepričavati svojim potomcima kao primjer vrsnoga glazbenog uratka.
Lista skladbi izvedenih na prvome iz serije promotivnih koncerata uključuje i kratku, pomalo skrivenu tužaljku o Šerbedžijinom rodnom kraju. »Aoj, Liko« moj je osobni favorit i najsnažnija pjesma koju sam čula za dvosatnog promotivnog koncerta odličnog albuma. Usamljeni lički vuk, zvijer u mraku bijele zime u kraju gdje nikoga nema, oživio je na pozornici zavijajući bolno »Aoj, Liko, voli li te iko«. Ravnodušnosti ovdje nema mjesta - ostaje tek nostalgija.
Rade Šerbedžija razgovor Miroslav Tadić koncert recital glazba Kino Labin