Preminuo Eduard Strenja: IN MEMORIAM KOLEGI I PRIZNATOM FOTOGRAFU (PULA, 1953. - PULA, 2011.)

Eduard Strenja, urednik fotografije u Glasu Istre, nakon duge bolesti zatvorio je svoje znatiželjne oči, poklopio objektive svojih fotoaparata i tako zaledio svoju posljednju ovozemaljsku sliku. Kada potom na nekom drugom i drugačijem svijetu ponovno otvori oči, njegovi će objektivi i blicevi bljesnuti u novim vidicima, onima koje smo prepoznavali kao autorske, reporterske i novinarske artističke vizije kojima je težio u realističkom odrazu slike i imaginarnom svijetu fotografije.

Nažalost, više neće biti vijesti poput ovih koje još pamtimo a da ne kopamo po arhivi njegovih mnogobrojnih svjetskih galerijskih dosega: "Strenja je ponovno dobio međunarodnu potvrdu za svoj rad. Ovih je dana dobio vijest iz Calcutte da je njegova fotografija ''''''''New story 2'''''''' primljena na međunarodni bienalni salon 2002. - jednu od najstarijih fotoasocijacija u Indiji". Zanimljivo je da je fotografija "New story 2" koncem prošle godine primljena na salon fotografije u Hong Kongu, a gdje je nagrađena njegova fotografija "New story 1"…

Dio ovih, kao i niz sličnih motiva u kojima se poigrava Pulom i Istrom posljednji je put izložio početkom ovog ljeta u novootvorenim prostorima Matice hrvatske u Kandlerovoj, odmah iza redakcije Glasa Istre gdje je proveo najveći dio svog profesionalnog novinarsko-reporterskog rada, te se profesionalno bavio fotografijom više od trideset godina. Imao je pedesetak samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi, za koje je primio niz domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, među kojima i nagradu Hrvatskog novinarskog društva.

Edo se za dobru fotografiju od tisuću riječi penjao na Arenu i istarske zvonike, verao se na stabla u mrkloj noći da bi snimio noćnog gosta u lovu na večeru, ulovio bi prvi treptaj prekrasnog leptira koji je netom prije bio ljigava gusjenica, potom prve zamahe krilima ptića (Zlatna plaketa na 13. Mundial fotofestivalu), zoru oko Motovuna obavijenu sumaglicom, bijeli odsjaj mora milovan zrakama jesenskog sunca, svezao bi u čvorove stupove Augustovog hrama, izobličio bi vizuru Foruma ribljim okom sveobuhvatnosti prostora, ali bi se spustio i pod more i na vidik iznio nevjerojatan svijet života i bogatstva toga "šestog kontinenta".

Uz sve to naš je Edo gajio nerv novinarskog fotoreportera lutajući s kolegama novinarima po skrivenim zakutcima Ćićarije, presahlim vodotocima i vodenicama Humšćine, životinjskom svijetu Paluda, vodnjanskim krovovima, spuštao se u labinske rudarske jame, pulske vale i safario po brijunskim parkovima. Svojim je fotografijama oplemenjivao riječi kolega te su tako na poznatim duplericama Glasa Istre oživljavali zaboravljena vremena i krajeve.

U povodu 60. godina izlaženja Glasa Istre 2003. te su duplerice izložene u Puli, a potom i u Rovinju, čime se Strenji odalo priznanje. Strenja je nesumnjivo fotoreporter kojeg kroz rad vodi umjetnička crta, pa su i njegove reportaže svojevrsni hibrid novinarstva i artizma u kojima je sačuvao neke skrivene, još uvijek dobro očuvane zakutke Istre.

 

Naš kolega i prijatelj za života je uz pomoć fotografija utkao svoju stalnu prisutnost u ovaj svijet. Jer, iako već dugo odsutan, gotovo ne prođe dan da neka od njegovih fotografija ne osvane na stranicama Glasa Istre kao svevremena ilustracija koja ne tamni, već je uvijek svježa i ilustrativna, a takva će ostati otisnuta za mnoga ljeta kao trag da nije malen hodao ispod zvijezda. Jedino se više nećemo nikada naći ispred njegova objektiva, nijemog svjedoka artističke priče u slici od tisuću riječi. (Mate ĆURIĆ)