Položeno cvijeće povodom godišnjice smrti Giuseppine Martinuzzi
26.11.2019. // Labin.hr // Objavljeno u kategoriji Društvo
Povodom 94-te obljetnice smrti labinske učiteljice, spisateljice i
revolucionarke Giuseppine Martinuzzi danas su cvijeće na njezin grob na
Gradskom groblju položili zamjenica gradonačelnika Federika Mohorović
Čekada, potpredsjednik Zajednice Talijana Labin Tullio Vorano i njegova
supruga Marija Vorano te predstavnica Narodnog muzeja Labin Olja
Višković. Pritom su podsjetili na njenu ostavštinu koja je nedavno, po
njenoj oporučnoj želji, vraćena u Labin. Naime, Giuseppina je oporukom
iz 1897. g. svoju ostavštinu poklonila gradu Labinu. Danas se čuva u
Narodnom muzeju Labin.
Giuseppina Martinuzzi (14. veljače 1844. – 25. studenog 1925.)
Giuseppina
Martinuzzi rođena je 14. veljače 1844. godine u dobrostojećoj obitelji
u Labinu kao kći Antonije Luis i Giovannija Pietra Martinuzzija.
Obitelj je izvorno potjecala iz Tricesima u provinciji Udine. Poput
mnogih djevojaka iz ondašnjeg visokog društva Giuseppina je željela
postati učiteljicom. Učila je i privatno polagala ispite da bi joj se
želja ostvarila. Kao učiteljica službovala je u osnovnoj školi u
Galižani, zatim 1873. godine u osnovnoj školi u Labinu, te naposljetku
1875. godine u Miljama (Muggia). Iako je po zanimanju bila učiteljica,
ujedno je bila izvrsna odgajateljica i književnica, sposobna
spisateljica i pjesnikinja, autorica pedagoških studija, pa i udžbenika
za osnovnu školu. Njezino djelo Manuale Mnemonico (Priručnik za
pamćenje) iz 1866. predstavlja primjer stvaranja shema koje olakšavaju
pamćenje gradiva. Pisala je različite školske tekstove za djecu, iako su
ih austrijske vlasti često odbacivali, ne odobravajući ih zbog toga što
"ne sadrže nikakve događaje ni povijesne činjenice koji bi u djeci
izazivali divljenje i ljubav prema Austrijskom domu".
Vatrena
patriotkinja julijskog iredentizma bila je neumorni borac, prijateljica
Tomasa Lucianija, Filippa Zambonija i Atilija Hortisa. Surađivala je s
ondašnjim dnevnicima: tršćanskim Indipendente, pulskim Scolta i L' Eco,
porečkim Istria i rovinjskim Le Alpi Giulie. Proširila je suradnju s
bolonjskim časopisom La Donna, rimskim L 'Ateneo Italiano, udinskim
Pagine Friulane i mesinskim La Fata Morgana.
Početkom 20.
stoljeća započela je aktivan politički život. Zastupala je ideju
socijalizma ili kako ga je nazivala "humanog socijalizma", te je bila
ako ne prva, onda jedna od prvih socijalistica uopće. U to vrijeme njene
političke aktivnosti, Labin je bio u sastavu Austo-Ugarske Monarhije i
svoju je borbu vodila najčešće iz Trsta. Bez obzira na svoje građansko
porijeklo, život je posvetila borbi za najsiromašnije, radnike i
seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s
bogatijima, te borbi za pravo glasa žena.
Njezino najbolje djelo
socijalnog karaktera je Ingiustizia (Nepravda) iz 1907. godine napisana u
stihovima. Od svih balada, elegija, soneta i oda koje sačinjavaju
djelo, entuzijazmom i strašću ističe se autoričina vjera u radnički
revolucionarni pokret. U toj poemi svoje su mjesto pronašli također i
osjećaji. Zbog načina pisanja i političkih razmišljanja, za vrijeme
austrijske vladavine često su joj djela bila cenzurirana ili se uopće
nisu tiskala.
Učiteljica iz Starog Grada, mirovinu je dočekala u
rodnom Labinu. Umrla je u noći 25. studenog 1925. godine, a njezin je
grobni spomenik na gradskom groblju u Labinu nadvišen jednim stupom od
bijelog istarskog kamena s plamenom koji treperi na vjetru, postao
mjesto koje na jednostavnom kamenom natpisu nosi samo ime.