
17.4.2019. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Kultura
Okupilo se desetak labinskih pjesnika i
njihovih gostiju koji su priredili još jednu nezaboravnu pjesničku večer
* U Loži se zaplesao i labinski tanac, a Valentina Načinović je
organizirala i svakome darovala vrijeme da iznese svoju poeziju
Labinski pjesnici opet su se družili, ovaj puta u La Loggi gdje su
recitirali svoje pjesme na labinskoj cakavici. Okupilo se desetak
labinskih pjesnika i njihovih gostiju koji su priredili još jednu
nezaboravnu pjesničku večer.
- Poezija je najlepca lampoda diboko skrijena va srcu i duše se do
onega hipića dok se ta lampoda ne napiše pa rivo prit do najskrijenega
srca onega ki je ima radi i ki va nje nojde beleco i blješćavino amora.
Poezija je pitor nad pitorami ka fotografat zno saki kantunić kega cuda
puti želimo i od sebe someh skrit. Za poezijo znon reć reć da je muzika i
konta, da je sonata i simfonija, se va sejno vreme, poezija zno bit i
šćorica na palkošenike na ken ne moreš bit artista ako ti je duša
prozna. Poezija je puna življenja, kako more puno vodi, kako nebo puno
zvezdami, kako ulj pun meda, kako kršin pun rožic, kako svet življenja
pun. A poeta, poeta je i kantador i sopac. Od lapiša konta, poezija je
most na kemu se inkontrat more šlovek šlovekon, most na kemu zadrht
beleca od besedi, most na ken pretel pretela išće. Ona je i mir i va
duše konfužjon, poezija je patok va mladoletke, na moru bonaca, od sunca
blješćavina, žuhkemu življenju speronca i regol, rekla je labinska
pjesnikinja i jedna od organizatorica susreta Neda Milenkovski.
Labinskim pjesnicima pridružili su se i gosti, pjesnikinje iz Lovrana
Biserka Vuković i Tatjana Jedriško Pančelat, Miranda Škalamera Verbanac
je bila moderatorica, Rašalinke su zapjevale iz sveg srca, a na
harmonici je zasvirao i zapjevao Franko Kalac. U Loži se zaplesao i
labinski tanac, a Valentina Načinović je organizirala i svakome darovala
vrijeme da iznese svoju poeziju.
- Litrati so tu da nas sako toliko spamete na se ono lepo ca smo
skupa pasali. Do nekega drugega puta, dok se nopeda ne nojdemo va
kompanije, zustali so nan nabrušeni lapiši keh nikad nećemo pustit na
mire. Lapiš je vajka s nami da na bele horte pusti najlepci šenjoli duši
i srca keh poezija zno regalat, zaključila je na kraju na labinskoj
cakavici Neda Milenkovski istaknuvši da Labin sada ima i svoju Labinsku
pjesničku republiku koja nikad neće posustati sve dok ima onih koji
imaju rado domoćo besedu.
Autor: Branko BIOČIĆ
la loggia
pjesnici
kultura
poezija