Namagarčen zbog magaraca

Namagarčen zbog magaraca

27.5.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Društvo

Još jedan susret s tovarima smještenim u Rezervatu Liburnija u raškoj dolini u prekrasnom predjelu zvanom Donišnica, nekada velikom povrtnjaku raških rudara, potvrdio je simpatičnost, neodoljivost i druželjubivost tih bića bez kojih je nekada bio nezamisliv život u istarskom kamenjaru. Osjetila su to i polaznici Specijalne škole Liče Faraguna iz Labina, koji su danas imali organiziranu nastavu u prirodi upravo u tom rezervatu, koji su nekoliko sati proveli u druženju s tim od ljudi neopravdano podcijenjenim životinjama, ponajviše zbog njihove tvrdoglavosti, ali ne pameti.

Za dio djece u prvom trenutku susret s njima je bio neugodan, čak na granici straha i plača, ali kada su se malo bolje upoznali, radosti nije bilo kraja. Osobito je bio popularan trodnevni pulić Tončica, uz kojega je stalno bdjela njegova zabrinuta majka, koja ga, kako nam je rekao, voditelj rezervata Ivan Perko, doji dvadesetak puta dnevno. Djeca ga grle, maze, trče za njim, smiju se, raduju i poskakuju, a opušteni su ne i samo nastavnici, već i dio roditelja koji su došli u njihovoj pratnji u kraj poznat po pitkoj vodi i bunarima, kojih u neposrednom okruženju ima čak 24, ali samo očišćenih - kazuje nam Perko, koji se već 15 godina bavi tim za mnoge neobičnim poslom.

Po tom rezervatu često se spominjala Raša u svim našim, ali i stranim medijima, godišnje je ovdje bilo više od 15 tisuća posjetitelja iz svih dijelova Istre, ali i Hrvatske. Zajedno s raškim župnikom u sklopu tamošnje crkve uređena je i zanimljva zbirka rudarskih ekponata, koju su obilazila ta djeca, posjećujući potom i muzej u starom Labinu.

Ako je suditi po riječima, ali i mjerama koje sada poduzima raški načelnik Josip Pino Knapić, izgleda da je sve tome kraj i da će rezervat, u kojem je trenutačno nešto manje od 30 magaraca, ali i nekoliko konja, uskoro zatvoriti svoja vrata i djeci, ali i drugim posjetiteljima uskratiti zadovoljstvo druženja s tim životinjama, kojih poodavno nema u našem prirodnom okruženju. I na Hrvatskom radiju je Knapić spomenuo niz navodnih nezakonitosti u radu tog rezervata, spomenuvši da je i Općina, ne bude li drugog rješenja, spremna pruzeti nekoliko tovara!

Bit će da su neke od primjedbi Knapića na mjestu, kao što je nemoguće ignorirati riječi Perka da je Općina Raša još uvijek bez prostornog plana, jedna od rijetkih lokalnih samoupravnih zajednica u Hrvatskoj, što zagorčava život ne samo njemu nego i mnogim drugima. Na improviziranoj konferenciji za novinare Ivan Perko dokumentima dokazuje da je u pravu, pokazuje nam dopis kojega je još potkraj protekle godine uputio Općini Raša, ali odgovor do danas nije dobio.

Bez namjere da arbitriram u ovom slučaju više nego strši pitanje da li je ovakav rezervat, oko kojega se odvija zanimljiv život, najveći problem raške općine? Zar ne bi bilo poštenije i za sve korisnije da se svi eventualni propusti uklanjaju uz pomoć raške općine, ali i nadležnih županijskih instituacija, a ne da se guši i zatvara i ono malo sadržaja na tlu Raše?

Zbog čega raškom načelniku više smetaju jadni tovari i njihov gazda, nego nekoliko stotina hektara neobrađenih polja u raškoj dolini, za kultiviranje kojih je nadležna i ta općina? Da je ova država pravna te da se poštuju zakoni izglasani u Hrvatskom saboru, raško bi Općinsko vijeće već u proteklom mandatu bilo raspušteno, a ovako još nitko nezna kada će se donijeti taj temeljni dokument. Nakon zatvaranja nekoliko tvornica, prije svega Prvomajske, u čemu su suodgovorni i političari, uključujući i raškog načelnika, koji ni jednom nije javno progovorio o velikim obmanama posljednjeg vlasnika Jagara iz Slovenije, nezaposlenost na Labinšćini je najveća upravo u Općini Raša. Ima još podosta problema u raškoj općini koji debelo nadilaze nesuđeni rezervat tovara u Donišnici, o kojima političari mogu šutjeti, ali ne i javnost zatvarati oči, pa u najmanju ruku čudi zbog čega prvom čovjeku Raše sada bodu oči te nedužne dugouhe životinje. (M. Milevoj)

Liburna rezervat Perko Ivan magarci