Kako vlada Vlada na svim nivoima države i da li je potrebno nasilje prilikom prosvjeda?
1.3.2011. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Društvo
Od odvajanja iz federacije, prozivanja slobodnih izbora 1989. samostalnosti R.Hrvatske, Domovinskog rata, Tuđmanovog doba, Koalicije nakon njega i Sanaderizma kao kleptokratizma i njegovog sramnog bijega i hapšenja na čelo Vlade dolazi Jaca sa svojim Jacizmom. Nakon dvadeset godina, ne spominjući rat, privatizaciju i pretvorbu, hrvatski čovjek nije nikada gore živio do danas. Iako smo ostavili otrcani realni komunizam plativši najveću cijenu osamostaljenja ratnim razaranjima nije se ništa nabolje dogodilo na političkoj, vanjskoj i unutarnjoj sceni a o ekonomska da se ni ne spominje. Ta paralelna društva onih bogatijih pa sve do tajkuna ne osjećaju i ne suosjećaju, jer su se već pri samom grabljenju pozicija i učvršćivanja u nepotističkim foteljama odvojili od baze, od naroda, tako da ni ne znaju što se tamo dolje i događa. Naravno da ne, jer i kako bi kada su im primanja sve veća a odgovornost sve manja i od permanentnih besplatnih i dobro naplaćenih evenementsa ne znaju gdje im je glava a kamoli kako se narod u svoj toj bijedi i osjeća. I dok se tako oni na jednoj strani naslađuju svojim nepravedno stečenim dobitima, na drugoj strani iz frustrirani narod godinama mučen izrabljivanjem i enormnim povećanjem životnih troškova – najnovije poskupljenje goriva pa struje i plina, s naravnim poskupljenjem pšenice,zatim kruha i mlijeka – kao i komunalnih naknada, revoltira izgladnjene i obespravljene ljude. Najprije dugogodišnje negodovanje pretvara se lagano ali sigurno u sve veće prosvjede s ciljem rušenja nesposobne kleptomanske i korumpirane Vlade, pa makar i ulicom. Nisu ovi zadnji prosvjedi izazvani zbog lagodnog života, nego upravo suprotno od toga, zbog teškog i sve težeg života i krpanja kraja s krajem. Dok se sinoć na dodjeli Zlatne kune govorilo o jačanju gospodarstva, onako bogato dobro u skupocjena odjela i haljine s zlatnim narukvicama, broševima i skupocjenim satovima obučeni povlašteni i pogodni, na ulicama se Zagreba ponovno okupljaju ljudi, koji još uvijek nisu uhapšeni, zbog općeg nezadovoljstva ekonomskog stanja u zemlji da protestiraju – mirno – upravo zbog njih i njihovih promašaja. Međutim, na optuženičkim klupama ne sjede pravi lopovi, već prosvjednici. Izgleda da su shvatili, ne zagovoravajući i podržavajući nasilje kao ni govor mržnje, da se mirnim demokratskim putem zbilja ništa ne može učiniti, kako bi se krivci smijenili i pozatvarali. Nema tu odgovornosti, kako već decenijama trubi neoliberalna kapitalistička globalizirana mafija – da je odgovornost kod sviju nas i da je svatko treba rješavati preuzimanjem na samoga sebe. A kako?Tu se ponovno postavlja pitanje prava okupljanja i zakonito demonstriranje nezadovoljstva. Nasilje da ili ne? Svakako da je svaku osudu subotnje huligansko nasilničko ponašanje, ali kako i na koji drugačiji način dati bandi do znanja da je vrijeme da odu? Zar su nam zbilja potrebni takvi ispadi nasilja da bi se postigao konačni cilj svrgavanje Vlade zbog njene krivice, po uzoru na masovne prosvjede arapskih zemalja i svrgavanje s dugogodišnje vlasti uzurpirane diktatore tipa Gadafija? Možda da se vratimo u prošlost, tamo nekih stotinjak godina unatrag i pokušamo shvatiti što se onda događalo i da li je nasilje zbilja što novog donijelo i možda dati odgovor na pitanje kreće li se nekakav duh ulicama našeg glavnog grada? Prije sto šezdeset godina je dijamatski materijalista bradonja tvrdio kako se promjene u društvu mogu izazvati samo revolucijom, i to revolucijom provedenom diktaturom proletarijata. Ta bi revolucija, vođena komunistima, uz masovnu podršku educiranih radnika proletarijata, procesualno kroz više stadija trebala biti provedena, a na njenom čelu – Diktature proletarijata – bi se nalazili razne komunističke političke vođe. Na početku komunističke Biblije „Manifest der Kommunistischen Partei“ ili Komunistički manifest – bradonje ga obznanjuju 1848. – prva rečenica je glasila: (...) „Ein Gespenst geht um in Europa – das Gespenst des Kommunismus“, otprilike kako jedan (zao) duh kruži Europom. Zbog čega bi se danas on mogao nazvati zlim, znamo danas, jer nije ni čudno tko ga je i na koji način kasnije kroz stoljeće i pol prema svojoj subjektivnoj percepciji interpretirao. U toj knjižici nisu „komunjare“ prikrivali svoj namjere, već su ih propagirali iz svega grla s nevjerojatnim prijezirom prema vladajućima i bogatoj Buržoaziji. Otvoreno su objašnjavali kako mogu svoje ciljeve ostvariti jednino silnim zbacivanjem dotadašnjeg društvenog uređenja i da bi pritom vladajuća klasa trebala drhtati pred njihovom komunističkom revolucijom. Naglašavali su kako osiromašeni proleteri nemaju što izgubiti osim svog siromaštva, dakle svojih okova. Manifest im je, kratko rečeno dao za zadaću osvajanje tadašnjeg svijeta poznatom rečenicom: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ Danas si toliko godina kasnije s pravom postavljamo pitanje jesu li se ti odnosi u društvu promijenili, ne bio bi odgovor i u gotovo svim zemljama su grozniji no ikad prije i ljudi žive i rade pod gotovo istim takvim lošim uvjetima. Kakva je razlika između širokih nezadovoljnih masa onda i danas? Gotovo nikakva i danas se pod manje teškim uvjetima proizvodi roba koja neoliberalističke kapitaliste stvara sve bogatijima s tom činjenicom da se naziv imperijalizma pretvorio u onaj mrski, naime globalni. Zar nije i to što se danas događa i što je Marx prikazivao iskorištavanjem jedno te isto? Zar se išta promijenilo od onda kada je jedan radnik proizveo robu, onda je ta roba imala određenu prodajnu vrijednost, od danas? Samo danas radnik i kada dobije plaću i kada mu se odbije veliki dio i ostali proizvodni troškovi, ostaje tajkunu još uvijek jedna određena suma, koju je Marx nazvao profitom ili viškom vrijednosti. Taj se višak u ono vrijeme investirao sa strane kapitaliste u novi kapital, za razliku od danas. Danas se on investira u nešto drugo, u velike jahte, vile širom svijeta i bezbroj skupih automobila, što je na kraju sam radnik stvorio da bi onda zbog ne posjedovanja sredstava za proizvodnju bio bezobrazno iskorišten, nedovoljnim plaćanjem i ako uopće. Prosvjedi u okviru zakona da...Jaco odlazi!!!
prosvjedi jaca kapitalizam marx vlada