[Crtice iz naše povijesti] ŽENE U ISTARSKIM UGLJENOKOPIMA RAŠA

9.3.2013. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo

Premda je rad u rudniku u pravilu muški posao, nikada nije bila isključena mogućnost da se muškarcima pridruže i žene, pa čak i djeca. Kako je to izgledalo u 19. stoljeću lijepo je opisano u romanu "Germinal"  Emila Zole, a nema sumnje da  se u zemljama tzv. Trećeg svijeta  i dana danas to događa.

Istarski ugljenokopi Labin zabilježili su epizode u kojima su rame uz rame s muškarcima u jamu silazile i radile žene.  Bili su to rijetki i kratkotrajni  slučajevi u vremenima najžešće obnove zemlje nakon Drugog svjetskog rata, više simboličan primjer odlučnosti da se  u tome uspije bez obzira na napore, nego stvarna potreba za radnom snagom u rudniku. Dakako, žene su se javljale dobrovoljno. Danas bi to najbolje razumjeli u Sjevernoj Koreji.

 

Savjesne omladinke na rad u rudnik

 

U knjizi Ivone Orlić "Život s rudnikom", koju je lani izdao RKUD "Rudar" Raša, nalazimo razgovore s dvjema bivšim "rudaricama", Almom Prodan iz Poreča i Fumom Batel iz Prnjana kod Barbana. Prodan se dobrovoljno prijavila kao učenica prvog razreda Poljoprivredne škole u školskoj 1948./49. godini. Veli, uvijek se javljala za dobrovoljne radne akcije bez obzira gdje su se održavale.

- Nedjeljom, umjesto da idemo uživati nešto drugo, mi smo tako savjesne išle raditi. Omladinke! I kada smo došle u rudnik nisu nas htjeli pustiti u jamu jer da žene ne idu.

Ali, bio je tu neki vođa, voditelj grupe ili tako nešto koji se zauzeo za nas: ma kako sad da ih ne pustite, ovo-ono i pustili su nas, priča ona.

U jamu je sišla s još četiri omladinke. Dali su im svu potrebnu opremu, ali neke su imale premalu glavu za kacigu. Dolje je bilo toplo jer ventilacije nije bilo ili je slabo radila.

- Mi smo krcale u vagonete, a drugi su kopali, sagnuti. S lopatom u vagon i tako osam sati, cijelo radno vrijeme. Rudari su bili dobri, nikakve neugodnosti. Nisu nas pustili same, uvijek smo imale nadzor. I onda smo došli gore, smo se gledali: to je sve bilo crno, samo bjeloočnica se vidjela!

Onda su nas vodili tuširati, pa u menzu. Sjećam se, jeli smo girice, onako frigane i krumpir na salatu, ispričala je.Tadašnjim tinejdžericama je rad u rudniku, današnjim razgovornim rječnikom rečeno, bio "cool". Ponovile su to još dva - tri puta.

 

Isprve u jami nakrcale 120 vagoneta

 

Priča Fume Batel znatno je ozbiljnija. Ostala je udovica s dvoje mala djece 1940. godine, u dobi od 30 godina jer joj je suprug poginuo u velikoj eksploziji rudniku.

- Je bilo četiristo mrtvih, cilo jedno turno je ostalo mrtvo. Hitile su mine, kava se nažgala i su poginuli nutre.  I san imala dvi kćerke, jena je imela devet miseci, jena tri godine i to san zgojila na svoje ruke, pripovijedala je o događaju koji joj je promijenio život. Zaposlila se na tzv. ekonomiji, odnosno poljoprivrednom dobru u Raškom polju. Tijekom 1946. godine svaku prvu subotu u mjesecu svi zaposlenici, šezdesetak muškaraca i dvanaest žena, davalo je svoj prilog obnovi zemlje radeći u rudniku.  Pri tom nije bilo šale: tijekom prvog silaska u jamu žene su nakrcale 120 vagoneta.

- Kada smo došle na mesto, po četiri smo šli po dolinje i gorinje. Jednu do druge su nas poredali i sve jedna do druge smo krgali. Na sedeć, nismo bile na nogama, ni se moglo stat, ni hodit. I kada smo zašli van, inženjeri su došli i su rekli: "Drage moje ženske, vele radnice ste vi!". A rudari su nas kleli jer su njin davali delo na normu. Su hodili na delo, a mi s dela va i neki su rekli:"Ma, ča su to ženske u kavi?".  

 

Među vlakovođama i jedna žena

 

Smo bile u tutah z oinimi klabuki, ki će poznat. Jedan je reka: "A porko boh, ćemo hi stuć kada dojdu?" I mi smo to pokle rekle inžinjeru, a on je reka: "Ne bojte se vi ništa!". Su nas platili, ne bojte se, smo dobili plaću altroke na ekonomiji, ispričala je ona. Osim na utovaru, žene su u rudniku radile i na separaciji, odnosno biranju i prebiranju iskopanom materijala,

u čemu su obično bile u prednosti pred muškarcima jer su imale "bolje oko". Batel se kasnije se zaposlila u praonici rudnika, što je uz rad u kuhinji i čišćenje rudničkih prostorija te administraciju bilo najčešće žensko radno mjestu u IUR-u.

Kuriozitet je podatak na kojega je naišao Vedran Kos, kustos Narodnog muzeja Labin, pronašao je pretražujući pisanu građu vezanu za IUR, a to je da je jedan od vozača, tj. vlakovođa malog vlaka koji je iz rudnika izvozio ugljen bila gospođa (drugarica) po imenu Mira Hrvatin.

 

Robi Selan

rudari žene 8.mart mira hrvatin iur ugljenokop kova kova je naša

---