89. obljetnica Labinske republike - prvog antifašističkog ustanka na svijetu

89. obljetnica Labinske republike - prvog antifašističkog ustanka na svijetu

2.3.2010. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Društvo

Labinska republika je kratkotrajna samoupravna republika koju su rudari s područja Labina u Hrvatskoj proglasili 2. ožujka 1921. godine tijekom rudarskoga štrajka.

Raspadom Austrougarske monarhije poslije svršetka Prvog svjetskog rata Italija koristeći oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije uspijeva prisvojiti i talijanizirati područja Istre i dijelova Dalmacije te stanovništvo i gospodarski potencijal zauzetih područja iskorištava u robovlasničkom smislu riječi.

Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji fašistički odredi su zaposlijeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše. Povodom ovog događaja i prijašnjeg robovlaničkog odnosa prema radnicima rudnika Labinštine dolazi do generalnog štrajka oko dvije tisuće rudara. Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku pod krilaticom ''Kova je nasa'' (Rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika. Talijanska uprava u Istri se odlučuje ugušiti postojanje republike vojnom silom što im 8. travnja 1921. godine i polazi za rukom nakon žestokog otpora rudara.

Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom uopće. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922., u ovim krajevima i nešto ranije su započeli teror, represija i talijanizacija Istre odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Isti su ti upravitelji Istre aktivno sudjelovali u dovođenju fašizma na vlast. Stoga je ispravno tumačenje da je Labinska republika bila prvi ustanak protiv fašizma u svijetu.

 

Labinska republika, samouprava nastala za rudarske pobune na Labinštini od 2.III. do 8.IV.1921. Štrajk labinskih rudara započeo je kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana.

 

Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti (crveni barun). Upravi rudnika postavljeni su ekon. zahtjevi (povišenje nadnica i dr.). Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21.III. odlučili sami organizirati proizvodnju. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskoga tehničara Dagoberta Marchiga. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8.IV. poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Pipan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16.XI. do 3.XII. Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je štrajk za raskid s austr. kapitalom.

Premda nikada proglašena, L. r. ostavila je neizbrisive tragove na Labinštini, a imala je i mnogo širi odjek. Taj splet događaja valja sagledavati i interpretirati u kontekstu tadašnjih prilika, osobito na prostoru Apeninskoga poluotoka i sr. Europe. Višenacionalno, ali jedinstveno pružanje oružanog otpora nadirućem fašizmu utrlo je put antifaš. opredjeljenju žitelja toga kraja. S druge strane, sindikalna borba rudara, usmjerena na tradicionalno traženje radničkih prava, poboljšanje položaja te radnih i životnih uvjeta, sadržavala je i elemente samoodređenja i samoupravljanja, u naivnom i utopističkom uvjerenju da će sami moći odlučivati o svojoj sudbini.

 

3. ožujka sazvana je skupština u 9 sati u Vinežu na koju je došlo i mnogo mještana iz okolnih sela. Na skupu je potvrđeno stupanje u štrajk u znak protesta protiv sve većeg fašističkog terora. Po svršetku skupa došlo je do incidenta između štrajkaša i fašista, kojom prilikom je bilo i povrijeđenih. Nacionalni zadružni konzorcij za proizvodnju ugljena i njihovih ekstrakata iz Firence pozvao je rudare proglasom, da od dotadašnjih vlasti ugljenokopa u Italiji, preuzmu u svoje ruke rudnike ugljena i njihovih ekstrakata.

Poziv je glasio ovako:

"RUDARI!

Vi sigurno znate da je u ovo posljednje vrijeme konstituiran  sa sjedištem u Firenci Nacionalni zadružni konzorcij za industriju ugljena i njihovih derivata.

Konzorcij je zadružna asocijacija radnika.

Njegovo se članstvo sastoji isključivo od radnika: on pripada Generalnoj konferenciji rada i Nacionalnom savezu kooperativa. Cilj Konzorcija je u tome, da se u formi zadruga iskorištavaju rudnici, isključujući odatle državnu birokraciju i kapitalističku špekulaciju. Naš je program da bez plaćanja odštete zaposjednemo ugljenokope, proširujući to dalje i na ostale grane ekstraktne industrije. Socijalizacija pod površine je krajnji cilj, za kojim teži djelovanje Konzorcija. Iz svih rudnika trebaju biti uklonjeni vlasnici, privatni kapitalisti i izrabljivači radničkog truda!

U svakom rudniku neka se konstituira po jedna radnička zadruga, organ Konzorcija, koja treba da preuzme upravu rada pod svojim rukovodstvom. Sve koristi i dohodak industrije treba da pripadnu radničkoj masi!

Konzorcij namjerava da na području rudarstva započne novi život, novi početak rada i neposredna oživotvorenja velikih socijalnih ideala, koje razvija  radnički svijet...."

Ovaj poziv odaslan je prije 2. ožujka i sa sigurnošću možemo pretpostavit da je Ivan Pipan bio u Trstu radi zauzimanja stavova o tome. Osim napada fašista na Pipana, poziva konzorcija iz Firence, na odluku o izlasku u štrajk uticalo je i opće stanje u rudnicima, niske plaće, slabi uvjeti života, visoke norme. Listopada 1920. godine, rudari su sklopili sa upravom nepovoljni kolektivni ugovor. Po njemu za jedan dan neopravdanog izostanka s posla mjesečno, imao je za posljedicu gubitak cijele zarade, Zatim prethodni austrijski sistem priznavao je 24 praznika godišnje, a novi talijanski 12. Sam tok štrajka govori o visokom stupnju organiziranosti. Štrajku se pridružio i dio uprave. Postavljen je i novi direktor, rudari su preuzeli rudnike, postrojenja, separaciju na štalijama, skladište eksploziva i luku Brščica. Formiran je Centralni komitet koji rukovodi svim aktivnostima. Organizirano je prikupljanje hrane u okolnim selima. Osnovane su crvene straže koje su branile pristup rudniku, minirana su skladišta, rudarska okna, separacija, u svrhu obrane od napada. Naoružanje kojim su rudari raspolagali sastojalo se od desetak pušaka nešto bombi i revolvera i eksploziva. Zadatak komiteta bio je i održavanja reda i mira, rješavanje eventualnih sporova, a uhapšena je i grupa rudara sa Sicilije koja je surađivala sa vlastima.

Preuzimanje rudnika pod parolom "KOVA JE NAŠA", isticanje crvene zastave, obnova proizvodnje bili su ona razdjelnica koja dijeli klasični štrajk od pobune odnosno pokreta koji se dogodio u ovom slučaju. Štrajk podrazumijeva prestanak radnih aktivnosti. Ovdje imamo slučaj, da su radnici 21. ožujka nastavili sa vađenjem ugljena, ali za svoj račun. 7. travnja isplovio je brod pun ugljena iz luke Štalije, koji međutim nije bio isplaćen zbog gušenja pokreta.

Iako je među fašistima prevladavala želja da se pobunjeni rudari napadnu već na početku, vlasti nisu bile sklone takvom rješenju. Računali su, da će štrajk biti kratak, a i kao nova vlast na ovom području priželjkivali su prihvaćanje, a ne odbojnost lokalnog stanovništva.

Kako je vrijeme odmicalo tako se kod vlasti učvršćivalo saznanje o potrebi razbijanja štrajka. To je vršeno konkretnim akcijama u više pravaca: pregovorima, pokušajima podmićivanja i prijetnjama. Kako sve to nije dalo rezultata 7. travnja dana je naredba, da se nasilno zauzme Labinština. U tu svrhu angažirano je oko 1.000 dobro naoružanih vojnika, a u Štalije su uplovila dva ratna broda sa vojskom. Vlasti su u razgovoru sa Pipanom predložile rudarima kapitulaciju, što je sindikalni vođa u ime rudara odbio i prihvatio borbu sa vojskom. Vojna akcija protiv rudara započela je 8. travnja u jutarnjim satima kod sela Štrmac. U 13 sati zauzet je rudnik u Krapnu. U 13.30  zauzet je rudnik u Vinežu. Skladište na Štalijama zauzeli su financi iz Pule. Izgleda da je svaki otpor rudara prestao u popodnevnim satima. Na strani rudara poginula su dva rudara: Maksimilijan Orter i Adalbert Sikura, a bilo je i ranjenih. Na strani vojske bilo je dvoje ranjenih. Uhićeno je 40-ak rudara koji su sprovedeni u zatvor u Rovinj, gdje su dvojica podlegla uslijed zlostavljanja. Istraga je trajala sedam mjeseci, a glavna rasprava zakazana je 16. studenog 1921. godine pred Okružnim sudom u Puli. Ukupno su bila optužena 52 rudara. Iz optužnice je vidljivo  da  su vlasti štrajk i događaje na Labinštini tretirale kao uspostavljanje Sovjetskog režima. Tužilac tretira optužene kao pobunjenike, a branitelji smatraju, da su optuženi u nepovoljnijem položaju u odnosu na slično optužene u Italiji jer se na njih primjenjuju austrijski zakoni. Traže da se na njih primijeni dekret o amnestiji.

Kako novoj vlasti koja se još učvršćivala nije bilo stalo do zatezanja odnosa sa lokalnim stanovništvom donesena je oslobađajuća presuda i rudari su pušteni kućama. Dio rudara bojeći se represija emigrirao je u Jugoslaviju i druge evropske zemlje i Ameriku. Centralni rudarski komitet se raspao, ali aktivnost rudara na Labinštini nije prestajala. Životne su prilike bivale sve teže, pa je u kolovoz 1922. godine ponovno izbio štrajk, koji nije bio uspješan kao prethodni jer je i nova vlast u međuvremenu ojačala. Tom je prilikom dosta rudara otpušteno. 30. listopada 1922. godine na vlast dolazi Musolini, Squadre d''azione krstare gradovima i selima i teroriziraju stanovništvo. 27. travnja 1923. godine dekretom se daju ovlaštenja da se slavenski nazivi naselja promjene u talijanska, a isto to je učinjeno i sa prezimenima u nastojanju talijanizacije Istre. Novonastala Komunistička Partija Italije postaje onaj politički subjekt u kojemu rudari prepoznaju sebi najbližu političku opciju. U crvenu federaciju koju vodi komunistička partija učlanjeno je 850 rudara.

U izvještaju fašističke milicije od 9. srpanj 1925. godine se navodi: "Grad Labin je, kao što je poznato, uvijek glavni centar boljševizma u Istri". Usprkos nastojanja fašista da onemoguće bilo kakvu aktivnost, 1925. godine rudari ponovno štrajkaju. Tom su prilikom izborili 25%  povećanje plaće. 6. studenog donesen je zakon o zaštiti države po kojemu je osnovan Specijalni sud za zaštitu države, koji je najviše sudio komunistima i ostalim rodoljubima.

Imajući u vidu događaje koji su se odvijali i dostupna saznanja o njihovoj uzročno posljedičnoj vezi i postavljenim ciljevima, nameće se pitanje: Je li Labinska republika imala u sebi elemente državnosti? Iz analiza svjedoka i dokumentacije nema potvrda da je Labinska republika zbog toga proglašena niti formalno organizirana. Narod je govorio o Slobodnoj republici. U tisku ovaj se pokret nazivao: LA REPUBBLICA ROSSA, SAN MARINO COMUNISTA ili COMUNE PARIGINA ISTRIANA.

Drugo pitanje koje se nameće, dali je ta zamisao bila utopija. Uzimajući u obzir ukupno stanje stvari ne bi se to moglo reći, naime rudari su bili duboko uvjereni, da je Italija pred revolucijom i da je samo pitanje vremena kad će ona izbiti. Za pretpostaviti je, da se tim uvjerenjem vodio i Nacionalni zadružni konzorcij iz Firence prilikom upućivanja proglasa rudarima u Italiji. U tom kontekstu oni svoju akciju nisu vidjeli kao izolirani slučaj. Ustvari bila je to istinska prirodna želja čovjeka za svojim oslobođenjem i željom da ovlada rezultatima svoga rada. Pokušaj realizacije Marksove misli tvornice radnicima, drugim riječima samoupravljanje. To su na ovim prostorima uspjeli dva desetljeća kasnije. Kada su bili ispunjeni i ostali potrebni uvjeti potrebni za ostvarenje tih vrijednosti.

 

Izvori:

Wikipedia

Istrapedia

RegionalExpress

 

labinska republika dan labinske republike povijest kova kova je nasa antifašizam samouprava ustanak povijest