Uz Dan Grada Labin: Svirepi “zakon kotla” u prvom labinskom Statutu koji je usvojen 17. kolovoza 1341. a na snazi će ostati četiri i pol stoljeća

Uz Dan Grada Labin: Svirepi “zakon  kotla” u prvom  labinskom  Statutu koji je usvojen 17. kolovoza 1341. a na snazi će ostati četiri i pol stoljeća

19.8.2012. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Počevši od 13. stoljeća skoro svi istarski gradovi imali su svoje statute, koji nisu bili samo zakoni i naredbe, već su uređivali i način života jednog grada. Labin je svoj statut dobio u 14. stoljeću, točnije 1341. godine na današnji dan. Upravu nad Labinom u to vrijeme imali su akvilejski patrijarsi, koji Labinštinom vladaju od 1207. do 1420. Statut je potvrdio patrijarh Bertrand.

 

Kad je grad 1420. potpao pod vlast Venecije, uspio je sačuvati Statut i njegove odredbe. Ostat će na snazi više od četiri i pol stoljeća, sve do propasti Venecije. Zbog povijesnog značaja Statuta, u novoj hrvatskoj državi 17. kolovoza izabran je kao Dan grada Labina. Bilo je onih koji nisu bili oduševljeni tom promjenom, jer se do tada Dan Labina obilježavao 2. ožujka kao spomen na pobunu labinskih rudara 1921. protiv talijanskog izrabljivanja, poznatu Labinsku republiku.

Tako je Statut “pobijedio” Labinsku republiku.Statut “pobijedio” Labinsku republiku

Sadržaj labinskog Statuta bio je sličan onome statuta ostalih istarskih gradova, osim u iznimnoj, svirepoj odredbi, tzv. zakonu kotla (lex caldarie). Primjenjivala se pri dokazivanju krivice ili nevinosti optuženih za zločin.

Postupak koji se odigravao u župnoj crkvi, a pod paskom dva gradska vijećnika i jednog suca tekao je ovako: osumnjičenik je morao iz kotla s kipućom vodom rukom izvući kamenčić, najviše u tri pokušaja. Ukoliko u tome nije uspio, krivnja je bila dokazana. Ako je nekom srećom uspio, nakon toga morao je tri dana na ruci nositi navoštenu rukavicu. Njegova krivnjaili nevinost ovisile su o tragovima opeklina na ruci: ukoliko je ruka bila opečena, osumnjičenik je proglašen krivim i potom kažnjen, a ako nije, oslobođen je optužbe.

Za teže prijestupe kazna je bila galija. (Vladimir Nazor u “Galiotovoj pesni” pjeva:

“Pokle su me prikovali zlizane za ovi daski, ja nisam već doma videl ni svoje zagledal

majki…”).

Kada je u 16. stoljeću Labin dobio pravi sud, optuženi više nisu trebali tražiti kamenčić u vreloj vodi da bi dokazali svoju nedužnost. Sada im je trebao odvjetnik. Budući da novca nije bilo, odvjetnike se plaćalo kokošima, zecom, jajima, ribama, pršutom, kobasicama...

I tu je postojalo jedno nepisano pravilo: kada se odlazilo odvjetniku po pomoć, takav “dar” trebao je biti vidljiv.

 

Loža je bila žila kucavica

 

Sudski procesi u 15. i 16. stoljeću odvijali su se u gradskoj loži. U proces su bila uključena dva suca, a konačnu presudu je donosio podestat nakon što je saslušao njihovo mišljenje.

Presude su se tada obično izvikivale da bi ih stanovnici čuli, a obavezno su se izvikivale i na hrvatskom jeziku. Nakon 1556. sudski procesi su se odvijali u gradskoj palači.

Gradska je loža od svojih prvih dana (1550.) bila žila kucavica drevnog Labina. Tu su se provodili sudski procesi, čitali propisi, ali i održavale pučke fešte. Nakon što je temeljito obnovljena, u njoj je 9. rujna 1934. otvoren lapidarij s ukupno 63 izloška. Na taj dan prije 40

godina u Veneciji je preminuo Tomaso Luciani, gradonačelnik Labina, publicist, iredentist i jedan od najvećih boraca za sjedinjenje Istre s Italijom. Zbog toga je lapidarij bio posvećen njemu.

Venecijanski kipar Prospero Battestin, rodom iz Labina, izradio je njegovu skulpturu koja je bila smještena u središte lože. On je uz inženjera Di Drusca, glavnog izvođača radova u isušivanju Čepićkog jezera, bio autor čitavog projekta, a savjetovao ih je povjesničar Camillo de Franceschi.

Obnovu lođe i otvaranje lapidarija financirao je Grad, gradonačelnik je bio Antonio Furlani, a nije izostala ni pomoć baruna Giuseppea Lazzarinija-Battiale, početkom 30-ih predsjedavajućeg istarske provincije. Nakon Drugog svjetskog rata skinuti su kameni reljefi u loži, koji su veličali fašizam, kao i spomenik Tomasu Lucianiju.

Višestoljetna mletačka uprava (1420. - 1797.) značajna je za Labin, kako zbog njegovog arhitektonsko-urbanističkog naslijeđa, tako i zbog začetaka rudarske proizvodnje ugljena.

Tijekom austrijske uprave rudarstvo postaje temelj gospodarstva Labinštine. U doba talijanske uprave (1918. - 1943.),zbog zahtjeva autarkične države, rudarstvo ugljena, ali i boksita, doživjelo je izvanredan razvitak i sve se njemu podčinjava.

Obimnim melioracijskim zahvatima mijenja se čak i geomorfološki oblik teritorija te grade dva nova naselja - Raša (Arsia) i Podlabin (Pozzo Littorio d’Arsia).

Šezdesetih godina prošloga stoljeća rudarstvo dospijeva u krizu, da bi se u 80-ima ugasilo.

Za gotovo četiri stoljeća venecijanske vlasti u Labinu se izmijenilo 148 gradonačelnika, čiji je mandat u pravilu trajao 36 mjeseci. Odmah po dolasku Venecije gradonačelnika su iz redova

Serenissime predlagali Labinjani, a potvrđivala Venecija. To je trajalo do 1464. godine, kada će prvog građanina Albone izravno postavljati Venecija. Prvi labinski gradonačelnik po dolasku Venecije bio je Caterino Barbo, a posljednji Giuseppe Priuli, koji je gradom upravljao od 1796. do pada Venecije.

 

Iz obitelji Barbo 12 podeštata

 

Nekoliko je obitelji dalo više podeštata, a prednjačila je obitelj Barbo s 12 gradonačelnika. Njihovo je sjedište bilo u zgradi današnjeg suda.

Labinjani će prvog gradonačelnika iz svojih redova dobiti tek dolaskom Austrije 1797., a ta je čast pripala Giovanniju Batisti Negriju, iz jedne od najuglednijih ovdašnjih obitelji. Posljednji gradonačelnik koji se klanjao austrijskog zastavi bio je apotekar Francesco Millevoi, koji je Labinom upravljao od 1906. do 1918. godine. Iz austrijskog je doba vrlo štovan gradonačelnik

bio odvjetnik Antonio Scampicchio. Potkraj 1918. sindaco postaje dr. Ubaldo Scampicchio, a mnogo će veću moć imati njegov skori nasljednik grof Giuseppe Lazzarini-Battiala.

Posljednji labinski gradonačelnik u doba Italije bio je osebujni prof. Melchiore Corelli, koji je vijest o padu Mussolinija doznao na filmskoj predstavi u Teatrinu. Nakon oslobođenja nakratko je prvi labinski gradonačelnik bio Valentino Višković iz ugledne labinske trgovačke obitelji zvane Šturla. Nakon toga Labin bira predsjednika Skupštine općina. Prvi gradonačelnik na višestranačkim izborima bio je Marin Brkarić, potom Bruno Hrvatin, a aktualni je labinski gradonačelnik Tulio Demetlika.

 

Bačvama na uskoke

 

U noći sv. Sebastijana, 19. na 20. siječnja 1599., Labin napadaju uskoci, no Labinjani se ne daju. Prema jednoj predaji, te je noći gradonačelnik Marino Molim pobjegao ostavivši grad na milost i nemilost uskocima. Obranu grada preuzimaju Gianbattista Negri, Pietro de Rino i

župnik Priamo Luciani. Predaja kaže da su, u trenutku kada je pad grada izgledao neizbježan, pribjegli lukavstvu: niz strme ulice pustili su bačve koje su stvarale veliku buku. Ovo je trebalo simulirati veliku vojnu snagu Labinjana, što je, prema predaji, upalilo - uskoci su se prepali.

 

PIŠE Robert BURŠIĆ

dan grada labina labin povijest zanimljivosti zakon kotla
Kako do posla za vrijeme covid-19? Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati