LC Live

SOS GEA - Nova utopia: Smrklo se lice prirode nad pojavom čovjeka

SOS GEA - Nova utopia: Smrklo se lice prirode nad pojavom čovjeka

29.8.2008. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Znanost i tehnologija

“Smrklo se lice prirode nad pojavom čovjeka“

Ch. Darwin

„Sve ono o čemu se puno razmišlja postaje upitno“.
(Nietsche)

„Da bi se zlo otklonilo, potrebno je pronaći uzroke“.
(Robespierre)

"Ono što ljudi nazivaju civilizacijom, to je sadašnje vrijeme, a ono što nazivaju barbarizmom, to su prošla vremena.

Sadašnje vrijeme zvat će barbarskim kad bude prošlo."

Anatole France

"Civilizaciju ne smijemo suditi i cijeniti na temelju toga koliku je moć ostvarila, već po tome koliko je u svojim zakonima i djelima izrazila ljubav prema čovjeku."

Rabindranath Tagore

Uvod: izazov znanosti


Kako se čini, početak umiranja prirode započinje mnogo ranije, već u samom “praskozorju civilizacije“ , očovječenjem primata ili tzv. samopripitomljavanjem (engl. selfdomestification) naše vrste. Ponavljam: sviđalo se to nekome ili ne, vjerovali oni znanosti ili religiji, u zemaljsku ili kozmičku evoluciju (tzv. panspermija) ili u božansku kreaciju . Naravno, znanost bi trebala biti popis svih istina i priznavati samo činjenice. Ali znanost su stvorili ljudi, zapisali spoznaje isto tako kao i zablude. Istraživači, akademski građani ili amateri, a koji su otvoreni prema novom, koji propitkuju i provjeravaju, stalno proširuju granice poznatog. Znanost očigledno nema monopol na istinu, a za istinom je još uvijek „raspisana potjernica“ .



Danas znanosti nije više ništa nedodirljivo ili sveto. Ili -  barem bi tako trebalo biti?



Današnje spoznaje ukazuju da kako je “… naša civilizacija započela sa Sumerom prije 7000 godina i zatim nastavila sa Babilonom, Asirijom, starim Egiptom, Kinom, Indijom, preko anticke Grcke i Rima do moderne tehnološke civilizacije Zapada”.  Od mnoštva podataka, primjerice da postoji tzv. “Bijela piramida” u Kini - sa 350 metara najviša piramida na Planetu Zemlja,  pa sve do piramide Sunca, u drevnom meksičkom gradu Teotihuacan prije 12.500 godina (desno) i  kamenog kompleksa Stonehenge (), tragovi civilizacija nisu ništa drugo nego jasni dokazi početka sustavne devastacije i erozije okoliša, bez obzira na motive njihovih “graditelja” i (ne)poznanice njihove namjene ili načina izgradnje.



Mi se možemo diviti tim manjim ili većim „svjetskim čudima“, njihovo podrijetlo pripisivati našim precima ili navodnim ili stvarnim gostima iz šutljivog svemira, beskonačno sterilno raspravljati o imaginarnim tvorcima i pojavama nepoznatih kultura, ali neupitno je da se najveća dostignuća konačno moraju kritički procjenjivati u odnosu na živi svijet, suživot s drugim vrstama i opstankom života na Zemlji. Sviđalo se to nekome ili ne.



Priču valja
započeti metaforom o Adamu –ili sličnim religijskim likovima nekog Raja ili Edena. Bilo kako bilo, prvo  je rajsko doba davno iza nas i svako uvjerenje da odlazimo u neki novi raj je sjajan placebo za one koji ništa ne znaju: oni naime nužno trebaju svemu vjerovati. Naime, mi posljednji raj upravo napuštamo, za sada pojedinačno.



Neki znanstvenici u religiji vide nešto – neznanstveno, umjesto da sustavno istraže metafore i nađu barem poneku dodirnu točku. Jedna od njih je (ne)živi svijet, pa tako i čovjek.



Vjerojatno je svatko od nas čuo rečenicu „…iz praha u prah“, ako nigdje drugdje onda na ispraćaju pokojnika. Riječ je o zanimljivoj sličnosti sa superstring teorijom o česticama – a što su one nego svemirski prah… Tamo gdje prestaje povijest, izgleda da počinju legende.



Do pojave čovjeka, naravno, za one koji su skloni vjerovati u zemaljsku evoluciju, materijalni je svijet, kako se čini,  sklad tvari i topline. A što je život, dodajmo prvoj premisi, izmjena tvari ili metabolizam, transmutacija ili pretvorba tvari, reprodukcija tvari ili razmnožavanje – a sve zajedno ustvari samo neuspješan uzmak pred smrću ili entropija .



Rajsko doba, kao metafora, predstavlja mjesto gdje postoji suživot s drugim vrstama, a čovjek je dio prirode ili neuspješan kozmički pokušaj, kako hoćete. Neupitno, to je doba u kojem nema dostignuća kao tvorevina nekog kreativnog uma. Pretpostavimo da je Bog stvarno dao Adamu kliješta da bi mogao izumijevati ostale umotvorine. Religija je maštovita, jer, kako se čini,  Adam je tek trebao:



•    Podići se na stražnje ekstremitete,
•    Ovladati vatrom, prije dva milijuna godina,
•    Dobiti novi mozak ili neopallium (otprilike, prije manje od milijun godina),
•    Izmisliti kulturu i tehnologiju, a tek onda stvarati primitivne uvjete preživljavanja, osnovicu tzv. kulture i civilizacije .



Učimo da je u početku bilo kameno, a ne rajsko doba. Zašto ne pretpostaviti da je u početku bilo drveno doba, ili doba iskonskog čovjeka, ma kako Adam izgledao ili se ponašao. Ako je u međuvremenu nastala Eva, onda je to doba kloniranog čovjeka – potomci nužno nose njihove gene, poput, Pigmejaca ili autističnog plemstva koje nije zaziralo od incesta i međusobne oplodnje – naime ženili se međusobno. Hereza? Ili laže povijest?



Pretpostavimo:
•    da je Adamova družina, vjerojatno više skupina, ipak jednom (i to definitivno) napustila život na drveću (zanemarimo da je za kretanje po drveću zgodnije imati četiri noge nego biti dvonožac bez okretnog palca. Uostalom to vrijedi i za otvorene prostore);
•    nadalje, da se ta družina podigla na stražnje ekstremitete i tako postala lak plijen za grabežljivce.



Nešto ostaje nejasno: kako su preživjele te skupine? Nisu imale, kako se čini, izražene očnjake za napad i/ili obranu, nisu bili isključivo mesojedi (karnivori) već svejedi (omnivori), i nisu imali oštre nokte. U svakom slučaju, te „atavizme“ ima Adamova skupina i danas (laktove ne računamo), a za lukavost je, nažalost, potrebna inteligencija. Za inteligenciju je potreban um i to ne bilo kakav, smješten u lubanju koja ima više od 750 daga mozga. A po mogućnosti i neku koru mozga.



Pretpostavimo
da su informacije povećavale mozak (Hiernaux), nešto kao podaci na disku/disketi. Ali, ako je važemo prije i poslije, teško da ćemo vidjeti neku razliku u težini.
Nešto je „zgodnija“ pretpostavka da je meso povećalo moždanu masu – pa je tako Aadamova družina postala nova vrsta mesojeda. Teško, bez očnjaka i noktiju. Začudo, i oni su ser počeli – smanjivati. Nešto je trulo i u toj pretpostavci.



Naravno, poznata je domišljatost naših današnjih najbližih srodnika (?) - šimpanzi. One već „znaju“ za drveno doba: koriste štapove, grančice i kamenje za prehranu. Dakle „znaju“ i za kameno doba. I još uvijek su šimpanze. I nisu posebno agresivne. Valjda zato što nemaju dovoljan izvor hrane animalnog podrijetla. A nije niti delfin, koji ima dva kilograma mozak, a jede ribu. Dogovorimo se konačno da meso (ne) stvara agresivne vrste. Uostalom,  što je to uopće agresivnost ako jedna vrsta nužno jede drugu ili svoju vrstu? U to mračno doba bili smo strvinari i kanibali – ili nismo? Zašto nismo ostali (ili jesmo)?



Kako se čini, Adamova je družina sama sebe pripitomila, ma što god to značilo. Naši se preci očigledno nisu preobrazili u kanibale, ali su „pripitomili“ druge vrste. Čudne li riječi: pripitomljavanje (engl. domestication)? Pripitomljavanje životinja, kao jedinstveno umijeće naše vrste, vjerojatno prethodi kultiviranju biljaka: lovca (istina, nikad do kraja) je zamijenio pastir, a pastira zemljoradnik.



Za riječ samopripitomljavanje postoji još manje objašnjenja.

Izgleda da je prvo nastupilo pripitomljavanje,
a) sebe ili autodresura,
b) životinja, a tek kasnije
c) biljaka,



ustvari početak ekocida ili nasilja nad drugim vrstama. I traje do danas – ali u neizmjerno većem opsegu.  

Pretpostavimo, nadalje, da je u to „krvavo“ doba, doba prijelaza na mesnu hranu, ili doba autodresure, Adamova družina stvarno dobila novi mozak . Ukroćena je životinja, kako tumači internet na slovenščini, morala biti „podivjana žival“. Ostaje nejasno što je to uopće – biti divlji, osim ako nije suprotno od biti pitom. Dakle, tautologija. Čini se.



Vegetarijanci nisu sasvim u krivu. Adamova družina uspostavila je, neupitno, trajnu vezu s životinjama. Istina, od pobirača do „uzgatelja“ moralo je proći puno vremena. Naime, i životinje vole slobodu, a teško je reči da poznaju etiku.
Pašnjaci i druge zelene površine sve su više uzmicali su pred najezdom beživotnog materijala – ceste i drugi objekti zamijenili su zdrav okoliš - prirodni produkti (fekalije) malo-pomalo su počeli zagađivati zrak (metan).



 „Udomaćene“ životinje postale su novi i trajni izvore hrane. Neke, poput psa (u Kini je i dandanas odlična namirnica), postale su, nazivom to „prijatelj“, čuvari stada, ovisni o čovjeku. Danas su to uvijek porobljene igračke ili lažni kućni ljubimci, predmet sulude razonode, (trke ili borbe životinja), predmeti iživljavanja ili pokusa (naravno, korisnih za čovjeka, cjepiva), predmet izučavanja (veterina). Prava znanost.



Lažna skrb za životinje su tzv. rezervati (pa što, smatraju neki, ako imaju Indijanci, mogu i životinje) i zoološki vrtovi. Licemjerje, što drugo. Osobno sam na strani B. Bardot – meni je ljepše vidjeti “ružnu“ slobodnu pticu na grani nego pauna u krletki.



Oderane su životinje Adamovoj družini dale odjeću, pa mirno možemo reći da je to bilo (gle, gle, čini se i traje do danas) i doba kože i/ili krzna. Drugi dijelovi životinjskih tijela zgodno su poslužili – a i to traje do danas) za ukrašavanje (?) ili maskiranje (maškare). Ukrašavanje? Koje li ludosti: sama riječ kozmetika još u sebi sadrži i pojam - ETIKA.



No, životinje  su trebale ograđen prostor i dodatnu hranu, posebno kada je Adamova družina posustala u potrazi za pašnjacima. Rođeno je pripitomljavanje biljaka. Novo nasilje - u naselju.
Zajednički prostor za životinje i ljude se odvojio: životinje su dobile „lijepe“ zatvore i novu hranu. Neke od njih, poput svinja, su degenerirale . Od križanja vuka, čaglja i lisice stvorena je igračka – pas, stvorenje čije nas oči gledaju nekako poznato, preklinjajuće i tužno . Prepoznajemo samo one koje nam se vesele dok ih hranimo, ili su zaista postale slične nama? Donekle?
Poljoprivreda je omogućila dobivanja većih zaliha hrane, a ona je neupitno pridonjela povećanju populacije  uz pojavu  boleština (narušavanje higijene) i ekoloških  problema.



Veća populacija zahtijevala je više prostora - rođena je „civilizacija“ i urbanizacija. Malo pomalo od prirodne nastupila je društvena podjela rada, s naglašenim oblicima privatnog vlasništva.
U pohlepi za novim sirovinama i ljudima, osvajali su se novi, manje gostoljubivi prostori s oštrom ili tropskom klimom, a  naselja su postajala sve veća.


Porastom populacije  rasli su zdravstveni i drugi problemi (epidemije, požari, kanalizacija, prijevoz, zagušenja).  Ugljen, minerali i druge rudače otvorili su nove rane na tkivu prirode, a drvo je sve više služilo kao sirovina za raznovrsne proizvode, uključivo zapis pisanih riječi (papir).

Više
prostora zahtjeva nove gradnju, nove materijale (drvo) i druga tzv. dostignuća. Prirodne su pašnjake zamijenila polja. Započelo je sustavno devastiranje šuma. Zanimljivo je kako su šume žilave – još ih ima. Iako se bez odobrenja sele na sjever. Prekasno.
Civilizacija je, kao što vidimo, već u začetku  zakoračila u ekocid , mentalna zagađenja – koje, naravno, eskaliraju u moderno doba.



VATRA - EPICENTAR INVENCIJE I DEKADENCIJE

(Od ognjišta do globalnog zatopljenja )


Civilizacija počinje i završava s vatrom.
(K.Š.)

Praskozorje civilizacije, ako je vjerovati zapisima, označilo je dostignuće ovladavanje vatrom, prije dva milijuna godina.  Neupitno, priprema hrane, higijena i grnčarije su dokaz snage novog uma u nastajanju tijekom prohujalih tisućljeća. Međutim, vatrom je naša vrsta došla i do novog oružja, a posredno i različitih  oruđa i tehnologija.



Prisjetimo se:
Od divljeg (ili primitivnog,) ma što to značilo, sakupljača prirodnih plodova, do samopripitomljenog  bića na dvije noge, vatra je posredno stvorila vladara i/ili tiranina svijeta, koji je započeo sustavnu promjenu svoje okoline. Nažalost, razornu. Vatrom ustvari započinje i suton prirode .



Ljudi
su, da bi došlo do plodnih površina, devastirali okoliš, te vatrom krčili šipražja i palili šume, uostalom kao i ponegdje dan-danas. Drvo je isto tako nestajalo na ognjištima, a sve više se rabilo zbog gradnje prvih nastambi, za ograđivanje, zaštitu od poplava, izradu pristaništa, gradnju vozila i plovila, mostova, utvrda, skela i oplata, fortifikacija, profanih i sakralnih građevina. Stvaranjem naseobina „rođena“ su prva artikulirana društva . Zabijanjem prvog štapa u zemlju nastale su ograde – ustvari počele su u glavama primitivnih ljudi i ostale do danas, kao mentalna zagađenja, okviri u glavama.



Sva kasnija tehnološka dostignuća (brončano i željezno doba) na neki su izravan, „alkemijski“ način vezana za korištenje vatre, posebno nakon ovladavanja umijeća obrade rudača i drugih sirovina (pijesak, za dobivanja stakla). Vatrom je započela i izrada oružja, a s njom su započela osvajanja, ratovi, devastacije, ekocid – uostalom ta pojava bukti i danas, istina, neizmjerno razornije.



Vatra
je sui generis energija, plazma ili četvrto agregatno stanje, dobar sluga ali loš gospodar.
Dok su se prirodni izvori energije napuštali, bilo zbog toga što su teško predvidivi ili nestalni, poput vjetra za vjetrenjače ili vožnju plovila, vatra je vremenom postala moćna sila u novom strojevlju: rođenjem parnog stroja započelo je doba industrijalizacije. To je doba, uz niz prednosti, izazvalo lavinu novih dostignuća, koja su zamijenila težak ručni rad, ali su donijela nove patnje u ljevaonicama i rudnicima.



Konačni
udar na prirodu izazvala je galopirajuća pohlepa – ljudska dostignuća postala su vlasništvo pojedinaca, a u cilju gomilanja profita. Izčezla je solidarnost – nešto malo cinizma ostalo je u deklaracijama o pravima čovjeka, u nekim nebuloznim Ustavima. Možda najviše „ono ljudsko“ pokazala je u svojim začecima religija – dok i ona sama nije inficirana ugrizom egoizma. Oživjelo je zlatno tele. Kad crkva posjeduje banke i postaje vlasnik nekretnina, na obzorju ljudskosti spušta se duhovna tama. Bolna istina. Nastaje opća demonizacija ili sotonizacija – priznali mi to ili ne. Demon, naime, priznali mi to ili ne, ima anđeosko lice. Bolna istina, nažalost.



Kovanjem
novca stvoren je novi kemijski element: halucinogeni. Bio je početak ulaska u pakao kroz rajska vrata prividnih dostignuća, priznali mi to ili ne. Bolna istina: javlja se tuga – zbog vlastite bespomočnosti i duhovne impotencije bližnjih. Nekako se čini da su sile zla bolje udružene, iako je Al Gore je jasno poručio: Politika je obnovljiv resurs! Ali – tko ga je čuo?



Umjetna gnojiva i pesticidi (fungicidi, herbicidi, fungicidi  itd.), uključivo teški metali, DDT i slična (al)kemijska dostignuća vremenom su se pokazala kao bumerang.



Što su zapravo prirodna i artificijelna „ognjišta“?
Pod prirodnim izvorima zagrijavanja zraka podrazumijevamo:

•    razorno zračenje Sunca (lunarna svjetlost nema značenje). Sretna je okolnost da zrak još jedno vrijeme štiti život na Zemlji;
•    vulkane i slična djelovanja zemaljskih izvora topline (gejziri, pukotine);
•    topli vjetrovi i uragani;
•    tople morske struje;
•    oksidaciju (disanje, metabolizam) toplokrvnih bića  - primjerice, u demografskoj eksploziji više od 6,5 milijardi ljudi, oko jedne milijarde svinja i velik broja ostalih životinja  koje su namijene prehrani;
•    povremeno djelovanje asteroida, meteora i drugih čestica iz Svemira.
U tzv. „civilizacijska“ dostignuća ubrajamo:
•    nanotehnologiju , gotovo svu industriju /vojnu i civilnu/, proizvodnju, transport, makro i mikro energane,
•    efekt staklenika i drugih reflektirajučih površina
•    sve do uredskih i kućanskih naprava koje koriste neka pogonila, motore i/ili hladnjake.



Neupitno: klima uređaji i sustavi hlađenja kod različitih motora odvode toplinu u zrak.  Pribrojimo tome betonizaciju koja zaustavlja protok vodika, asfaltiranje i nove prometnice, različite gradnje bez ikakvog smisla, bezdušnu sječu šuma i devastaciju okoliša, shvatit ćemo zašto priroda umire, a s njome s njom i naša vrsta. Postavlja se pitanje odgovornosti, ili je i to samo - nova utopija?



Naša je zajednička domovina planet Zemlja usamljen i jedinstven raj, prekrasan plavi otok u moru prijetećeg svemira. Život na tom raju je prepun stvarnih opasnosti. Zemlja, poput jabuke koju nagrizaju crvi, postaje „torsolo ili ogrizak“ bez mogućnosti oporavka.



A mi smo svoju sadašnjost samo posudili od naših potomaka.

Karlo Šoštarić vam predstavlja svoje knjige: Moć misli i Neki drugi ljudi

http://www.inet.hr/~ksostari/


http://www.inet.hr/~ksostari/hr/knjige.html



http://www.sosgea.org/


 

\n
karlo.sostaric@zg.t-com.hr
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript


 

citati spoznaja Zemlja Karlo Šoštarić SOS GEA znanost ekologija
Dimensions 2019