Sjaj i bijeda sporta: Sport, lov, borilačke vještine i borba za opstanak
3.2.2009. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Zabava
Nastavno ranijim promišljanjima, svakom pojmu, pojavi, fenomenu ili paradigmi, kako hoćete, treba postaviti toliko pitanja koliko on to može izdržati. Sport to zaslužuje.
Neupitno, sjajnu stranu sportu manje - više svi dobro znamo. Ponosni smo na naše srebrne, iako smo priželjkivali zlatne…
Vratimo se izvorištu, ili tamnoj strani sporta.
Iako su stavovi oko podrijetla naše vrste još uvijek podijeljena, Darwinova sjajna, za neke dvojbena, misao, da „…čovjek u sebi nosi pečat svojeg niskog podrijetla“, podsjeća nas na začetke buđenja svijesti. Borba za opstanak, za područja obitavanja, naklonost ženki – nije nepoznata u drugih vrsta. To prihvaćamo kao nešto prirodno. Međutim, neugodna ili bolna istina, govori nam da je naša vrsta, priznali to ili ne, kroz igru oponašala druge vrste. Klokani, sisavci, koriste svoje borilačke vještine nalik boksu, medvjedi su vrsni rvači… Okrutno ili ne, preživljavali su jači.
Objektivno govoreći, u začetku očovječenja naša je vrsta bila inferiorna u odnosu na biološki opremljenije vrste, poput zvijeri. Naši današnji, relativno bliski rođaci – pavijani, koji pretežito žive na drveću, ali dijelom u savanama, nemaju nikakve šanse da se nametnu zvijerima, iako imaju jače očnjake, a kreću se brže od nas – koriste četiri noge.
Očigledno, samo podizanje naših predaka na stražnje ekstremitete još nije bila nikakva biološka prednost. Trebao se pojaviti veći – mozak. O tome smo već pisali[1].
Lako je reći da uspjeh u lovu ovisi o društvenoj strategiji. Naši su preci bili – vegetarijanci (v.herbivori) ili svejedi (v.omivori), neupitno. Tek uporabom vatre oni su u potpunosti postali svejedi, dopalo se to nekome ili ne… Borilačke vještine počele su potiskivati (iako nikada do kraja) primitivne tehničke discipline, od bacanja predmeta, granja, oblutaka, kamenja (kamena s ramena) – nije li tok začetak bacanja koplji, kugli, diska, kladiva?[2] Izumi oružja donijeli su komparativnu prednost u odnosu na druge vrste: luk i strijela (streljaštvo), sjekira, omče, mreže, pračke (kladivo?)…
Kasnijim tzv. pripitomljavanjem životinja javlja se jahanje (polo?) i borbe životinja, sve do borbi pasa, pijetlova, borbi u arenama s divljim zvijerima… To je jedna od tamnijih stana sporta, sve do danas.
Sve kasnije ili tzv. naprednije tehnologije stavljene su u funkciju dodatnog sadržaja življenja, istina za voju, bez ikakvog dubljeg smisla, ili opravdanja. Srednjovjekovni lov na životinje, viteški turniri, kao izraz moći i nadmoći, vježba za rat, streljaštvo - ustvari bijeg od dokolice, nisu bili ništa drugo stravična patologija jednog tamnog dekadentog razdoblja – koje, nažalost traje do danas.
Sport je vremenom potisnuo plemenitu igru, iako se danas licemjerno poziva na nju (v. olimpijske igre). Vremenom dolazi i do još jedne fatalne simbioze: stvara se tajna veza između sporta, masovnog ZAGLUPLJIVANJA, klađenja i – cirkusa. Panem et circenses, što drugo…
Prestrogo? Sve mi se više čini da u nekim sportovima treba mijenjati pravila: naime, treba svakom igraču dati jednu loptu. Cinično? Ne, iskreno.
Planetarni značaj sporta, kao plemenite spone između različitih kultura pomalo postaje okrutna igra s nacionalističkim ispadima i divljaštvom, nasiljem i trgovinom igrača.
Sulude tehno utrke, Car Monster Truck različitih vrsta, od letjelica do plovila, te robotizirani rolleri, nisu ništa drugo nego izraz bolesne mašte primitivnog tržišta industrije kvazi-sporta. A djevičanska igra pripada – samo djeci.
Odlazim saditi borove, cvijeće… Pješačenjem otkrivam čudesnu igru raznolikosti, plemenito takmičenje boja i vrsta - neponovljivu čaroliju življenja.
Tiho navijam - za prirodu!
Karlo Šoštarić
sport osvrt povijest povijest sporta lov igra