S PEROM I KAMEROM PO LABINŠĆINI: Priča o mlinaru i Negrijeva spilja

S PEROM I KAMEROM PO LABINŠĆINI: Priča o mlinaru i Negrijeva spilja

28.12.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava

Volite li prirodu i njene čari, neznate što bi sa sobom a nije vam teško potegnuti do Labina, učinite upravo to. I nećete požaliti! Ovog puta zaobiđite drevni grad, parkirajte svoj automobil na parkiralištu Turističke zajednice te uskim asfaltiranim puteljkom krenite pješke prema Rapcu.

Da ste na pravom putu znat ćete ukoliko iza sebe ostaviti neuglednu tablu s prikazom pješačke staze do Rapca i putokazom na kojem piše Škrilice. Asfalt će ostati brzo za vama, s desne strane moći ćete baciti pogled na zidine rimske Alvone, a za koji čas bit će vam jasno zbog čega se ovaj dio njegova podnožja zove baš Škrilice! Put je to kojim sam u ranom djetinjsku gotovo svakog dana ljeti pješice odlazio na kupanje u naš popularni Rabac, pravac je kojim sam se često zaputio i kasnije, ali svako spuštanje prema moru utabanim stazama i vododerinama doživljaj je za sebe.

Nakon glatkih kamenih ploča staza vodi plišnim tlom i sam početak ničim posebno ne izaziva moju pozornost, a posebno divljenje. Sve dok ne odaberem jedan od puteljaka koji se počinju strmo klancem spuštati prema rabačkoj vali. Odabirem manje strmu i uređenu stazu u želji da prođem kraj izvora zvanog Šćurak, prvoj točki na silasku i posljednjoj na povratku iz Rapca, gdje smo uvijek gasili žeđ hladnom vodom, ali kao da je u zemlju propao. Nastavljam lagano spuštanje i sve sam dublje u šumi iz koje dopire sve bučnije žuboranje vode, koje s vremena na vrijeme prekida tek zvuk automobila s obližnje ceste za Rabac. Ubrzo prolazim kraj prvog potoka kojim protiče voda, a  puteljak se čas približava čas udaljava od njega. Prelazim i prve drvene mostiće, krajobraz se brzo mijenja, bistra voda sve je hitrija i bučnija, pa i ne primjećujem da sam već na mostu ispod zaseoka Principi tik do istoimenog sela na cesti Labin-Rabac.

Na svojevrsnom križanju mogu se odlučiti za dvije mogućnosti - skretanje u desno prema spilji ili nastavak ravno uskim kamenim putom tik uz korito već naraslog potoka, koji je prije nekoliko dana bio neprolazan zbog velikih bujica. Odlučujem se za put prema Rapcu, prolazim predjelom guste šume, pretežno crnike. Za trenutak iz vida gubim potok, ali uskoro slijedi ponovno spuštanje i evo me ispred mosta, od kojeg slijedi završni, najljepši i najraznovrsniji dio pješačke staze, s lijepom povijesnom pričom. S tog mjesta oblikuje se lijepi slap s vodopadom i malim jezercem, iz kojeg ukroćena i smirena voda polako, lijeno hita prema moru, koje će je spremno upiti. Na litici u visini velikog mosta za Rabac nalazi se i drugi izvor koji ne ostaje bez vode ni za najvećih ljetnih suša, zbog čega je tu svojedobno bio mlin pokretan vodom, čiji se ostaci još uvijek razabiru. Kojih stotinjak metara ponad izvora pažljiv će planinar naići na ostatke crkvice svetog Hadrijana, najvjerojatnije iz 16. stoljeća, a spustite li se stazom prema moru najednom se pred vama pojavi prostranstvo Rapca.

Ne idem do samog kraja, već pokušavam stići što prije do spomenutog mosta kod Principi kako bih skrenuo prema spilji. I usput neumorno škljocam, gutam motive kao da prvi puta prolazim ovim gorskim, brdovitim krajolikom nadomak samog mora. O spilji se malo zna, skretanje prema njoj nije ni obilježeno, tako da sam do nje prvi put došao tek prije nekoliko godina, što mi kao Labinjanu posebno i ne služi na čast. Hitam kako bih izbjegao sumrak, staza vodi uz žuboreći potok čije vode spokojno putuju prema svome cilju. Sve sam bliže spilji, ispred mene su terasasti mali vodopadi i uz pomoć putokaza koje su postavili labinski planinari, u prekrasnom okruženju nadomak sam spilje. Ipak tog dana nisam mogao do njega budući da staza do nje i kasnije starog Labina, vodi preko potoka, čije su vode ovog puta previsoke.

Razmišljam da do nje stignem s labinske strane, ali kako je sunce već pri zalasku, a ovdje se njegove zrake gube dosta ranije, vraćam se istim putem do Škrilica, da bih se na istom mjestu pojavio sutradan. Automobilom vozim uskim puteljkom ispod borove šume drevnog Labina i za koji minut sam u predjelu zvanom Podvinje, odakle put vodi do spilje. I dok ubrzano, gotovo nestrpljivo hitam prema cilju, gotovo kao zaljubljeni mladac na prvi spoj s prelijepom djevojkom, u sebi ponavljam gradivo koje znam o toj prirodnoj ljepoti. U puku je poznata kao Negrijeva spilja, navodno jer se za posljednjeg rata u njoj skrivao ratni komandant Labina, pomorski kapetan i partizan Aldo Negri.

Istina je, međutim, drugačija. Spilja se nalazi na negdašnjem posjedu bogate labinske obitelji Negri, koja je svom gradu dala plemenite ljude, ratnike, pjesnike i političare, a navodno su u njoj za ljetnih mjeseci čuvali vina i hranu zbog uvijek niske temperature. O njoj je još sredinom 19. stoljeća pisao svjetski putnik, diplomat, arheolog, pisac, znalac mnogih jezika, okorjeli znatiželjnika i ljubitelj žena Richard F. Burton, vjerujući da su u njoj živjeli praljudi. U Labin dolazi zahvaljujući svom prijatelju Tomasu Lucianiju, koji ga povezuje sa Scampicchiom, labinskim plemićem i ljubiteljem prirode. Istražujući njenu unutrašnjost uvjerio se da je bio u zabludi, u čemu će pisati u svojim putopisima, kada spominje između ostalog i Rabac.

Ni deset minuta hoda starim putem koji vodi gustom šumom najednom mi se otvara neobičan svijet, ukazuje se otvor Burtonove spilje iz koje gotovo nečujno izlazi voda. I da bih htio ne bih mogao  ući u njeno ždrijelo, na početak podzemlja koje navodno vodi sve do obližnjeg gradskog groblja.

Opet škljocam neumorno, spuštam se tridesetak metara niže do mjesta koje dan ranije nisam uspio prijeći.

Sretan, miran i spokojan usporenim hodom vraćam se do automobila. Prolazim između vinograda i jedne stare kućice, čiji nekadašnji vlasnik prezimenom Milevoj živi u Australiji, a danas su u njoj drugi stanari. Ispred mene su obrisi starog Labina, do kojeg vodi put što do svog cilja na Šetalištu Svetog Marka vodi kraj zapuštenog izvora, nekada glavnog bunara Labinjana. Još korak,dva i evo me opet civilizaciji, među ljudima. Osjećam se kao da dolazim iz nego drugog, dalekog svijeta, a ne prostora zapetog između stare civilizacije i vječne mijene morskih valova, koje odvaja tek 325 metara nadmorske visine. I čudo prirode. (Marijan Milevoj)

labin rabac zanimljivosti pješačka staza izvor negrijeva spilja
Kako do posla za vrijeme covid-19? Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati