Ronjenje - Dekompresijska bolest part 1/2

     Pojam hiperbarično znači: "odnosi se, proizvodi, radi ili pojavljuje pod tlakom većim od normalnog atmosferskog tlaka". Za ronioce s bocama negativna konotacija i pojam vezan uz to je – dekompresijska bolest.    U nekoliko nastavaka pokušat ćemo objasniti i opisati dekompresijsku bolest te, usprkos svoj literaturi napisanoj na tu temu, dati pokoji savjet.

     Prije nego krenemo dalje, samo ukratko objasnimo dekompresijsku bolest. Dekompresijska bolest jest grupa simptoma različitog intezinteta koji se manifestiraju kada dušik (inertni plin) otopljen u tkivima za vrijeme ronjenja (pod povećanim pritiskom) ne napušta tkiva otopljen u krvi te izdrahnut kroz pluća već se formiraju mjehurići u tijelu.

Još davne 1530. korišteno je prvo ronilačko zvono.Robert Boyle počeo je 1667. istraživanja u kojima je opazio da se pri naglom smanjenju pritiska u zmijskom oku formira vidljiv mjehurić plina te zaključio da tkiva koja prolaze naglu dekompresiju otpuštaju otprije otopljen plin. Svoje je zaključke objedinio 1670. u Boylovom zakonu koji kaže kako su pri konstantnoj temperaturi volumen i pritisak plina inverzno proporcionalni. Jednostavnije rečeno, Boylov zakon pomaže objasniti što se dešava kada se boca s gaziranim pićem naglo otvori. (Još poznat i kao "Coca Cola efekt" - nagla razlika u pritisku uzrokuje da otopljeni plin u tekućini pređe u plinovito stanje.)

1690. Edmund Halley (poznat i po Halleyjevoj kometi) patentira prvo zvono koje dobiva zrak s površine (90 minutni uroni na 18m)

1823. Charles Antony Deane izrađuje “smoke helmet” - kacigu za vatrogasce koju adaptira za ronjenje.

1825. William James izrađuje prvi SCUBA (self contained underwater breathing aparatus). Iako nikada nije dokazano da je radio, sastojao se iz niza manjih spojenih posuda na remenu oko struka s radnim pritiskom od 15 bara.

Povijest dekompresijske bolesti povezana je s proučavanjima promjena pritisaka i njihovim utjecajima na ljudski organizam u medicinske svrhe. Već se početkom 17. stoljeća koriste orgulje kao sustav kojim se mijenja pritisak u hermetički zatvorenim prostorijama u pokušajima da se liječe bolesti. Opat Henshaw je pionir u ovakvim liječenjima. Pretpostavka koja je stajala iza tih pokušaja, bila je da će se akutne bolesti izliječiti višim pritiskom dok će se kronične bolesti izliječiti nižim pritiskom. Iako moderna medicina te pretpostavke prepoznaje i uz neke manje modifikacije na nekim područjima primjenjuje od istih se odustalo zbog nepraktičnosti i troškova samih tretmana.

Znanstveno proučavanje i opisivanje dekompresijske bolesti počinje pojavom kesona koji omogućuju duži rad ronilaca na povećanom ambijentalnom pritisku. Dekompresijska je bolest prvi puta opisana 1841. od strane francuskog graditelja kesona Trigera. Sredinom 19-og stoljeća shvaćena je uzročno posljedična veza između vremena izloženosti povećanom pritisku i brzine izranjanja kesonskih ronilaca što je koreliralo pojavi bolova u zglobovima kao prvih simptoma dekompresijskog oboljenja.

Pol i Watelle su 1854. napisali kako je dekompresija nužna da bi se simptomi kesonske bolesti javili i, što je još važnije, da rekompresija smanjuje simptome.

Rani istraživači i radnici nazivali su ovu bolest the bends, jer je poza oboljelih podsjećala na moderno držanje tadašnjih žena Grecian Bend.  Nimalo graciozni, simptomi nazvani bolešću pogrbeljnih bili su raširen i prepoznat problem kod kesonskih ronilaca pri izgradnji Brooklyn Bridgea 1870-ih. Bolest bi se manifestirala ili s bolovima ili s nekim oblikom oduzetosti koji bi, ovisno o težini simptoma, prošli nakon nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci. Svi su se simptomi liječili morfijem. Kod najtežih oblika smrt bi nastupala nakon napadaja i kome u roku od nekoliko sati.

Fiziolodekompresijag Paul Bert je 1876. opazio da se mjehurići dušika formiraju u tkivima pacijenata za vrijeme nagle dekompresije. Već je 1878. u svome radu Le Pression Barometrique prvi put predložio sporiji izlazak kao prevenciju nastanka simptoma kesonske bolesti.

Dr. William Osler je 1892. u svojem je radu The Principles and Practice of Medicine na cijeloj strani vrlo detaljno opisao simptome kesonske bolesti i svoja zapažanja o manifestacijama iste te naveo već prihvaćeno objašnjenje kako su uzroci najvjerojatnije oslobođeni dušik u leđnoj moždini koji je apsorbiran u krvi pod povećanim pritiskom.

Na samom početku prošlog stoljeća, u eksperimentima s kozama i ljudima, škotski je fiziolog John Scott Haldane s kolegama izradio sigurne dekompresijske tablice za ronioce koje su se temeljile na zaostajanju dušika u različitim tkivima tijela. Iako kasnije korigirane i poboljšavane iste daju osnovu za današnje Navy tablice.

Možemo reći kako su eksperimenti Haldanea prekretnica u istraživanju i objašnjavanju dekompresijske bolesti.

 

Izvor:  http://www.gorgonija.com