Renato Matić,sociolog: Hrvatska ima tradiciju organiziranog kriminala

Renato Matić,sociolog: Hrvatska ima tradiciju organiziranog kriminala

24.11.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Zašto vijesti s crne kronike sve češće dolaze na novinske naslovnice, jesmo li postali ovisnici o mračnim stranama ovog društva ili su kriminal i nasilje zagospodarili našom stvarnošću? Pitanja su to na koja nam ni dugotrajna rasprava ne bi ponudila konačni odgovor. Jednostavno, društvena stvarnost nam je trenutno takva. Naravno, to ne znači da se s time treba pomiriti, zbog čega smo se i upustili u razgovor s doktorom sociologije Renatom Matićem, koji ima svoje viđenje odgovornosti za stanje našeg društva. Inače, Matić je trenutno predavač na Hrvatskim studijima, a bavi se problemom nasilja i društvenim devijacijama.


- Policijske statistike govore da je sigurnosna situacija sve bolja, odnosno da se iz mjeseca u mjesec smanjuje broj kaznenih djela. Činjenica je da je u javnosti taj dojam drugačiji. Je li po vama tu riječ o slici koju javnosti plasiraju mediji ili je možda u ovom slučaju statistika varljiva?


- Bio bih neozbiljan kao društveni znanstvenik kad bih rekao da statistika ne vrijedi. Statistika govori o nekakvim trendovima, o okviru u kojem živimo, no ona ne zna ništa o društvenoj stvarnosti koju mi svakodnevno doživljavamo. Važno je znati i tko koristi statistiku. Naime, poznato je da će jednak podatak drugačije koristiti oni političari koji su na vlasti od onih u oporbi. No, ti statistički podaci policije žrtvama ništa ne znače. Hrvatska po tim podacima doista i spada u red sigurnijih zemalja, ali ne smijemo zaboraviti konkretne osobe koje su stradale i čiji su životi bili ugroženi. O njima statistike ništa ne govore.

 

Oni koji predano rade ne pojavljuju se na naslovnicama

- Javnost je posebno osjetljiva na maloljetničku delikvenciju. Maloljetnici su postali stalne »mušterije« na stranicama crne kronike. Što se zbiva s nekim novim hrvatskim klincima?


- Svaka osoba, pogotovo mlada, postavlja si pitanje - koji je najbolji način da u životu nešto postignem? Svakome od nas vlastita savjest sugerira koji je najpošteniji put za nas osobno. Velik utjecaj na taj odgovor ima kućni odgoj, škola, autoriteti koje mi sami priznajemo autoritetima, ali i opće iskustvo koje govori o tome je li u nekom društvu isplativije biti pošten ili kriminalac. Ako je vlastita savjest prilično nerazrađena, ako čovjek ne radi sam na sebi, ako kućni odgoj i škola ostavljaju na osobi mali ili nikakav trag, onda je izbor vrlo izvjestan. Dakle, na pitanje kako doći do novca, kako nešto ostvariti odgovara nam stvarnost u hrvatskom društvu, koja kaže da ima jako puno kriminalnih događanja u posljednjih 20-ak godina.

Ta društvena stvarnost u Hrvatskoj je strašno opterećena nekažnjenim kriminalom, ali ne samo njime, već i kriminalcima, odnosno ljudima koji su danas nažalost uzor mladima, a koji su do svog uspjeha došli na, blago rečeno, sumnjiv način. Mladim ljudima, kojima se roditelji ne bave i čija savjest nije potaknuta, ostaje informacija da, ako žele doći do nečega, mogu to učiniti na način na koji vide oko sebe, odnosno nasiljem i kriminalom. U dobro uređenom društvu, u nekakvim demokratskim okolnostima, bilo bi normalno da se kroz marljivost, kroz vlastiti rad, predanost i stručnost postignu životni uspjesi. No, u neuređenim društvima to su vrline koje zapravo ništa ne znače.


- Činjenica je da za odgoj djece nisu odgovorni isključivo roditelji. Tko bi sve trebao preuzeti odgovornost za njih? Društvo, odnosno država…?


- Ne društvo, jer je to preširok pojam, već prije svega državne institucije, odnosno država kao glavna društvena institucija koja unutar sebe ima cijeli niz institucija zaduženih za razna društvena područja. Ako su kriminal, ali i nepoštenje dobre osnove da se ljudi obogate i dođu do nekakvog životnog uspjeha i ako za to ne odgovaraju, onda je normalno da i mladi ljudi žele ići tim stopama. Mladi nemaju uzore u onima koji rade predano, jer se takvi ni ne pojavljuju na naslovnicama novina, čime dolazimo do činjenice da i mediji igraju jako bitnu ulogu. Nisam stručnjak, ali siguran sam da se novinski urednici svakodnevno pitaju što će sutra odjeknuti na naslovnoj stranici. Hoće li, primjerice, odjeknuti da su se mladi Istrijani vratili s nekog natjecanja u znanju s nevjerojatno puno diploma? Ili će na naslovnici završiti neki drogirani klinci iz Pule koji su razbili nečiji automobil?


- Zar mislite da bi netko u Hrvatskoj doista mogao preuzeti odgovornost za ovo što se zbiva u zemlji, a to je da, primjerice, Luku Ritza ubiju njegovi vršnjaci zbog dvije kune?


- Kad govorimo o odgovornosti moramo biti vrlo određeni. Naime, najveća odgovornost je uvijek tamo gdje je najveća moć odlučivanja i utjecaja. Prema tome, ako živimo u društvu u kojem političke elite, bilo da su na vlast ili u oporbi, imaju najveću moć u svojim rukama - a živimo - onda je njihova odgovornost najveća. Upravo vlast sve ove godine tolerira tu vrstu postizanja društvenih ciljeva o kojima sam ranije govorio, a koji nisu normalni i nisu pošteni.

Mi smo još uvijek u našoj svijesti zadržali jedno totalitarno naslijeđe, odnosno totalitarno tumačenje odgovornosti, zbog čega nismo svjesni da u demokratski uređenom društvu elita koja ima vlast u svojim rukama, ima i najveću moć kreirati društvenu stvarnost. To znači da kad premijer potpisuje svoj mandat, građani moraju biti svjesni da su mu oni dali taj mandat. Dakle, on potpisuje veliki bijeli papir na kojem će se nakon četiri godine naći apsolutno sve, od najmanje sitnice do najvećeg koraka koji se u društvu dogodio, što znači da on preuzima odgovornost.

Druga je stvar jesu li političari, odnosno ljudi na vlasti krivi, ali su sigurno odgovorni. Prema tome, ne može vlast ni na koga prebacivati tu odgovornost, što naravno ne znači da bi od nje mi građani trebali biti lišeni. Kad govorimo o odgovornosti medija, kulture i drugih društvenih aktera, ona ovisi o moći koju posjeduju u tom društvu.

 

Strašna je poruka kad ubojstvo djeteta prođe nekažnjeno

- No, tranzicija iz, kako ste ga okarakterizirali, totalitarnog društva u demokratsko nigdje nije bilo bezbolna. U jednim ste novinama izjavili da se iz ubojstva Aleksandre Zec razvilo sve negativno što se danas događa u Hrvatskoj. Možete li to pojasniti?


- Rekao sam da je to ubojstvo naša neuralgična točka. Znamo da su se u ratnim okolnostima početkom 90-ih događale strašne stvari, no ako je ubojstvo nedužnog djeteta prošlo nekažnjeno, onda je riječ o strašnoj poruci koja jako puno govori o društvenoj stvarnosti. To nekažnjeno ubojstvo zapravo govori o propuštenoj šansi da se u tom trenutku, dakle u najkritičnijim okolnostima, državne institucije zauzmu za temeljno načelo pravednosti. Takva se propuštena prilika kasnije razvila u cijeli niz kriminalnih događanja i procesa koji su se poput hobotnice uvukli u sve društvene pore.


- Mislite da hrvatsko društvo danas plaća jer joj se dogodio domino efekt u kojem je ta jedna urušena pločica povukla za sobom i sve druge u nizu?


- Upravo tako. No, naglasak je da je ubojstvo Aleksandre Zec ostalo nekažnjeno. Kakva se poruka time šalje? Poruka je to koja ljude potpuno udaljava od temeljnih društvenih vrijednosti kao što su pravednost i solidarnost. Postoji i cijeli niz nekažnjenih ubojstava ili neosuđenih kriminalnih radnji, čime država poručuje da se svatko izvoli pobrinuti za svoj život onako kako najbolje zna, a ne onako kako bi bilo u našu zajedničku korist.


- Pretpostavljam da ipak ne mislite da je nasilje samo lokalni produkt, već i globalna stvarnost. Naime, državnici moćnih zemalja posežu za oružjem za svaku sitnicu, iz samo njima znanih razloga.


- Živimo u civilizaciji u kojoj je konačan rezultat bilo čega što se događa trenutak nekakvog nasilja, odnosno dominacije i nadmoći. Sve ključne odluke u povijesti donosili su oni koji su bili oružjem jači od drugih. U našoj civilizaciji za nasilje uvijek ima opravdanja.


- Recimo, SAD je pravdao svoj napad na Irak nepostojećim oružjem za masovno uništenje.


- To je rat za resurse, odnosno naftu. Taj se rat unaprijed deklarirao kao rat protiv terorizma, kao rat za demokraciju i ljudska prava, a samo treba podsjetiti koliko je kolateralnih nedužnih žrtava stradalo u tom »opravdanom« ratu. Dok svi ne budemo razmišljali na način da su ljudski životi najveći potencijal ovog svijeta, imat ćemo to što imamo. Stoga je istina da se nasilje događa svuda oko nas, a mi ga naprosto samo kopiramo u našim dnevnim odnosima.

 

Organiziranom kriminalu presjeći dovod kisika

- Vratimo se u naše »selo«. Čime potkrepljujete vaše crne najave da nas nakon ubojstva Ive Pukanića i Ivane Hodak tek očekuju mafijaški obračuni? Zar nije mafijaških obračuna bilo i ranije?


- Hrvatska ima tradiciju organiziranog kriminala. Činjenica je da organizirani kriminal svugdje u svijetu donosi vrlo racionalne odluke s obzirom na njegov konačni cilj, a to je najčešće profit, neovisno o žrtvama koje im se nađu na tom putu. Ako se organizirani kriminal razvija prilično slobodno, a možemo reći da je u Hrvatskoj to slučaj, i netko odjednom kaže - dečki, sad je bilo dosta, što mislite da će akteri organiziranog kriminala reći? Hoće li odjednom odlučiti da postaju dobri ili će se početi obraćati osobama koje su instalirali na neke položaje te im govoriti koje su njihove »obaveze«? Oni društveni akteri koji su imali korisne kontakte s organiziranim kriminalom neće proći bez posljedica ako napuste taj milje. Naplata računa za struju dolazi na uplatnici, dok naplata računa kod organiziranog kriminala dolazi kroz razne poruke, kao što je autobomba, naručeno ubojstvo i slično.


- Je li poruka i to što su na pogreb jednog od pripadnika kriminalnog miljea došli i neki novinari javne televizije?


- Mislim da to nije poruka, nego prije društvena stvarnost. Doći na pogreb prije svega je znak opraštanja od neke osobe, ali situacija u kojoj se medijski ljudi pojavljuju na jednom takvom ispraćaju više nam govori ne kakva je društvena stvarnost, nego kakva je medijski posredovana slika te stvarnosti.


- Može li država sada odjednom objaviti rat kriminalu, kako je to najavljeno nakon ubojstva Pukanića, iako je jasno da je taj rat trebao početi puno prije?


- Mislim da baš i ne može. Političke elite, ponavljam, imaju najveću moć i one kreiraju sliku društvene stvarnosti i ako one kažu da je dosta, onda to nešto i znači. Problem je što mi imamo jednu autoritarnu tradicija vladanja, gdje se vlada iz jednog centra moći. Nekada je to bila partija, sada je tu više malih partija koje se ponašaju na isti način, ali ne zato što su one to nametnule, nego zato što smo mi na to pristali. Dakle, ako se iz takvog centra moći objavi rat organiziranom kriminalu, onda to mora izazvati uznemirenost u krugovima koji su bliski kriminalnom miljeu.

Ali, ono što je dobra vijest za hrvatsko društvo jest da se mafija nije, kao u Italiji, počela ukorjenjivati među običnim pukom. Velika većina hrvatskih građana nema apsolutno nikakve veze s organiziranim kriminalom. Naš kriminal je ovisan o onoj strukturi iza, odnosno o strukturi moći iz koje cijelo vrijeme ima dovod kisika.

Mislim da bi o konačnoj djelotvornosti u borbi protiv organiziranog kriminala mnoge institucije koje plaćamo, a koje ne rade svoj posao, trebale učiti od onih protiv kojih bi se trebale boriti.


- Znači, trebaju se organizirati?


- Trebaju se tako dobro organizirati da uz što manje troškova i opasnosti postignu konačni cilj, a to je boljitak svih nas. Jer dok organizirani kriminal ima parcijalni cilj, društvene institucije bi trebale kreirati boljitak za sve građane.
Renato Matić

 

 

Tajkunski i politički delinkventi

- Postoji li u Hrvatskoj i nova kategorija delinkvenata, takozvani politički delinkventi? Aludiram na nedavni slučaj divljanja mladih HDZ-ovaca u jednom karlovačkom kafiću.


- Osobno se sjećam zlatne mladeži još iz bivših vremena, čija su divljanja bila prešućivana. To je vezano za sve političke elite. Ali, kad imate primjer da engleski princ koji se slikao u nacističkoj uniformi dobije presudu da pohađa nastavu o holokaustu kod uglednog londonskog rabina, onda mislim da to puno govori o njihovom društvu. No, nisu u Hrvatskoj problem samo politički delinkventi, nego i tajkunski.

 

Zakonima protiv ustašluka

- Trenutno se na sudu u Puli vodi proces u kojem Marko Perković Thompson tuži Grad Pulu zbog, kako odvjetnici tumače, zabrane njegovog koncerta u Areni. Činjenica je da na njegovim koncertima pojedinci ističu ustaške simbole i izriču poruke mržnje. Ne bi li za zdravlje društva to trebalo sankcionirati?


- Takve bi pojave iz naše totalitarističke prošlosti morale biti osuđivane ne samo od nekih dijelova društva, nego na apsolutnoj zakonskoj osnovi cijelog društva. Pozdrav »Za dom spremni« od kojeg se ledi krv u žilama može se nekome eventualno dogoditi jednom, ali drugi put više ne, odnosno neka nakon toga u svojoj ćeliji viče što hoće. Trebalo bi imati jasnu zakonsku regulativu, a mi je nemamo. Zato i ima puno prostora za različite manipulacije, što nam nikako ne treba. Što se tiče zabrane, ona nema smisla ako nije djelotvorna, jer iza nje mora stajati i jasna sankcija.

Renato Matić intervju sociolog politika organizirani kriminal Hrvatska kriminal Thmpson
Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati