Psihologija - mediji - etika, tema o kojoj se prošlog tjedna govorilo na konferenciji hrvatskih psihologa u Poreču

Psihologija - mediji - etika, tema o kojoj se prošlog tjedna govorilo na konferenciji hrvatskih psihologa u Poreču

11.10.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Kad urednici i novinari neprofesionalno i neetički obave svoj posao, primjerice senzacionalistički i neprimjereno detaljno pišu o samoubojici ili umrlom ovisniku o drogama, to se neskriveno vidi u konačnom proizvodu koji se čita, gleda ili sluša. Ukratko, nema bježanja, sramotu ne možeš sakriti, bio toga urednik ili novinar svjestan ili ne. Pače, tu sramotu potpisuješ. No, lako za sramotu. Dodatna bol koju zbog takve stigmatizacije trpi ionako skrhana obitelj žrtve, njezina djeca ili roditelji, ogromna je i jedva izdržljiva.


Mediji se prelijevaju svakome u ruke i ispred očiju. No, neetičnost postoji dakako u svakom cehu, ali često ostaje unutar njegovih zidina. No, i ti zidovi povremeno pucaju, poput onih sveučilišnih u aktualnoj aferi Index ili zdravstvenih sa slučajem kirurga Ognjena Šimića ili nešto ranije plagijatima i nedozvoljenim presađivanjima jajnih stanica dotad uglednog svjetskog ginekologa dr. Asima Kurjaka.


A svi su oni - novinari, sveučilišni profesori, liječnici, ali i političari, suci, policijski inspektori - bili nekad studenti. Stoga smo se na prošlotjednoj konferenciji hrvatskih psihologa u Poreču, održanoj na temu Psihologija - mediji – etika, ciljano uputili na naizgled neatraktivan okrugli stol Profesionalna etika i kompetentnost za studente. Na skupu je predavanje održao i ugledni psiholog i sveučilišni profesor Vladimir Kolesarić, predstojnik Katedre za eksperimentalnu i biološku psihologiju, svojedobno prorektor Sveučilišta u Zagrebu te predsjednik Hrvatskog psihološkog društva. Uslijedila je zanimljiva rasprava, čije smo glavne dijelove iznova osvijetlili u razgovoru s prof. dr. Kolesarićem.

 

Pismenost nam strašno opada

On je u izlaganju, između ostalog, rekao da je etička dvojba odnos između procijenjenih dobrobiti i procijenjenih šteta. Novinari su često u svom radu u takvim dvojbama. Stoga smo ga pitali što da radi novinar kad mu urednik naredi da piše o nečemu što nikako ne želi, primjerice da ode do obitelji čiji je član netom poginuo u prometnoj nesreći.
- Pazite, to je drugo pitanje. Jedno je procjena dobrobiti i štete, a drugo je naredba šefa. To su dvije različite stvari, kaže on. Uzvraćamo da novinar koji odbije zadatak riskira pritiske, nižu plaću, prikriveni ili neprikriveni mobing, eventualni gubitak posla i da je to ipak etička dvojba.


- Pa jest. U tim situacijama nikad nije lako. Treba određeni trud ili napor. Uzmite, primjerice, ovo što se dogodilo u Zagrebu (ubojstvo Ivane Hodak, op. a.). Na radiju sam čuo da novinari govore da im je jako teško doći do informacije jer policija radi uviđaj. No, u tom trenutku javnost nema prioritet pred policijom koja treba pronaći tragove koji bi ih vodili do počinitelja… Novinar može reći: »Ali moj urednik to traži«. E sad, naravno da sve ovisi o kvaliteti novinara. Imate novinare koji mogu izvještavati na dovoljno općoj razini, ali da to ljudima bude zanimljivo. Mislim da se može izvijestiti na dovoljno općoj razini koja je primjerena, nemojmo čeprkati po detaljima. Najlakše je iznositi detalje poput: »On mu je nož zabio u srce«. To je dramatično i to je najlakše, i kao izvjestitelj ne moram o tome više ništa ni misliti, ni pisati. Moram priznati da nam općenito pismenost strašno opada! Strašno, u svim područjima! Novinari se strašno ne trude, bilo tiska, radija, televizije, veli Kolesarić.

 

Svatko može biti novinar, ali i profesor

Čini se da nije lako objasniti taj pad pismenosti s obzirom na jaku tradiciju kvalitetnog hrvatskog novinstva u 20. stoljeću.
- Ne mislim samo na novinare. Kriteriji su nam općenito opali u svim područjima. Mi se dosta vadimo na rat, pa da se, eto, puno ljudi umiješalo koji nisu obrazovani, nastavlja. Dodajemo da danas svatko može biti novinar. »Danas svatko može biti i profesor. Kao što ste vidjeli, diplome se mogu dobiti (smijeh)… Nama su jako, jako pali svi mogući kriteriji.

I ova Bologna izravno pogoduje opadanju obrazovanja. To je amerikanijada koja proizvodi polupismene ljude!, smatra naš sugovornik.
Na upit nisu li u aferi Index bile sporne reakcije i rektora i Senata zagrebačkog sveučilišta koji su daleko više naglašavali neprimjerenost medijskog praćenja akcije, nego što su osudili korupciju na sveučilištu, kaže: »Oni se jednostavno nisu snašli. Bilo je senzacionalizma, ali u tom trenutku to više nije bilo bitno. Bitan je bio sadržaj, to što se dogodilo.« No, čini se da nije riječ o nesnalaženju, već sistemu u kojem nitko ne preuzima odgovornost. Rektor u TV-izjavi kaže da neće dati ostavku jer se nije dogodila kataklizma. Zar treba umrijeti 200 ljudi pa da padaju ostavke? »Bojim se da imate pravo. Zapravo, kad pogledate naš akademski, visokoškolski sustav: rektor sveučilišta ne predstavlja, zapravo, ništa jer su fakulteti pravne osobe i mogu raditi što hoće. Dekani su, znate, odgovorniji od rektora«, kaže Kolesarić.

 

Riba smrdi od glave

Vraćamo se novinarima i etici u medijima poput drastičnog slučaja na autoputu kad novinar snima kamerom ljude koji jauču i umiru u gorećem automobilu umjesto da im pomogne.
- To je pitanje odgovornosti. Ne mogu sasvim razumjeti da to netko može činiti. Ja to ne bih, doista, nikad mogao učiniti. Znate, mi o ljudima mislimo općenito bolje nego što jesu, kaže Kolesarić.


Mudri ljudi kažu da je izlaz u humoru. Jedan od znanstveno-istraživačkih interesa prof. Kolesarića je i ispitivanje smisla za humor, o čemu je sa suradnicima objavio i knjigu. »Humor je vrlo pozitivna osobina. Smatra se da se uz humor mnoge profesije bolje obavljaju. Humor olakšava komunikaciju profesionalcima koji su u kontaktu s drugim ljudima. Nije stvar u tome da jedna nacija ima više, a druga manje smisla za humor, nego je pitanje kako ga izražava. Na primjer, Englezi imaju specifičan način izražavanja humora koji neki uopće ne mogu razumjeti. Recimo, u pojedinim našim regijama humor je da se nekome izruguješ, to je strašno smiješno, dok negdje drugdje to nije smiješno i to se ne radi«, nastavlja Kolesarić, slažući se da danas u nas nema dobre humoristične produkcije.


Njegova tvrdnja da su danas neki ljudi koji nemaju pretjerani smisao za humor, a misle da imaju, došli u priliku to raditi, opet nas je vratila na urednike, odnosno vlasnike medija, koji očito postavljaju krive ljude. »Nažalost. Bojim se da je tako i drugdje po tim kapitalizmima. Od glave riba smrdi«, zaključuje prof. Kolesarić.

 

Kada studenti medicine izgube ideale

Etičkih dvojbi nemaju samo novinari, već i mnoge druge profesije, no posebno su na udaru liječnici, što i ne čudi kad o njima često ovise životi pacijenata.


Darko Hren, psiholog i urednik časopisa Croatian Medical Journal, za desetak će dana braniti doktorat na temu povezanosti visokoškolskog obrazovanja i razvoja moralnog rasuđivanja. Provedeno istraživanje predstavio je i u Poreču. Istraživanje je obuhvatilo 707 studenata medicine te 415 studenata elektrotehnike i računarstva, kao studija koji se po zahtjevnosti mogu mjeriti s medicinom, ali ne uključuju toliko etičkih i moralnih pitanja. Dok je u potonjih zbog toga »moralna linija« prilično ravna tijekom cijelog studija, kod studenata medicine dobiveni su pomalo začuđujući rezultati.


- Naime, kod njih smo uočili porast moralnog razvoja do treće godine studija, a od četvrte nadalje stagnaciju i moralni pad. Važno je primijetiti da je ta točka upravo trenutak kad studenti ulaze u kliniku i susreću se sa stvarnim svijetom medicine, kaže Hren, tumačeći taj obrat prestravljenošću studenata zbog mogućnosti da neznanjem nanesu štetu ljudima koji od njih trebaju pomoć, ali i krutim hijerarhijskim sustavom u medicini u kojem se često osjećaju kao da samo smetaju nastavnicima, kaže Hren.


Problem je u tome što u liječničkoj profesiji često dolazi do smanjenja kapaciteta za empatiju, što je s jedne strane razumljivo s obzirom na to da se psiha mora zaštititi od »izgaranja« uslijed svakodnevnog svjedočenja patnji i boli. S druge strane, to predstavlja problem kad se neosjetljivost uopći do te mjere da liječnik zaboravlja da ima posla s ljudima koji imaju osjećaje.


Dobar primjer za to je, nastavlja Hren, članak objavljen u časopisu Hastings Centra koji se bavi bioetikom. U njemu autorica opisuje vlastito iskustvo iz klinike gdje je kao studentica asistirala liječniku prilikom izvođenja abortusa. Liječnik, za kojeg kaže da joj je bio najveći uzor i autoritet tijekom dotadašnjeg kliničkog iskustva, nakon izvedenog zahvata, noseći posudu s upravo izvađenim i raskomadanim fetusom, pred budnom pacijenticom i studenticom zviždao je melodiju pjesme Another One Bites The Dust. Autorica opisuje svoj šok i užas pred manjkom poštovanja i suosjećanja koje je liječnik pokazao, ali i sram zbog toga što nije reagirala na takvo njegovo ponašanje.

 

mediji etika moral psihologija konferencija hrvatkoh psihologa
Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati