Popeti se na motovunsko brdo filmova...
1.8.2010. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Film
Dvanaesti put po redu, na brdo se uspinjaše ljudi većinom 18-25. Platna bijahu spremna, projekcije samo što nijesu. Ljudi se gomilaše. Brdo postajaše prenapučeno. Projekcije započinjahu. Hmmm... Hoće li film ispuniti najzahtjevnija očekivanja, zabaviti, ili uspavati? ... I tako svakoga dana i noći!
Jel' to trošenje para?
Iako se nekima čini previše, dva filmska festivala u Istri ipak nisu "too much". Naravno, mislim na odnos Festivala igranoga filma u Puli i upravo zatvorenog Motovun film festivala. Nisu previše prvenstveno zbog različitih koncepata i ideja koji su organizatori zamislili. Dok je pulski prvenstveno nacionalni filmski festival (koji doduše ima tendenciju pretvoriti se u međunarodni), motovunski filmski festival spaja različite filmske kulture svjetske kinematografije. Druga razlika ovih festivala je u samoj šminci. Svi znamo da za mnoge posjećivanje Pule u vrijeme Festivala znači naslikavanje u prolazu dok njime prolazi novi hrvatski Superstar i uzaludno pretraživanje prvih redova u nadi da barem dva stolca (za Vas i Vašu novu torbu) ne budu obljepljena znakom "rezervirano". S druge strane, Motovun film festival spontaniji je i opušteniji. Služi prvenstveno mladima željnima dobre zabave, služi fantastičnom noćnom provodu i vezama na jednu noć (ili jutro). U svakom slučaju, Pula je sve što nije Motovun, a Motovun je sve što nije Pula. Ipak, jedna im je stvar zajednička, a to su filmovi.
Tudi tukaj je Slovenija!
Ušavši u press centar, ostao sam nemalo iznenađen prisustvom Slovenije na Festivalu. Slovenske novine o filmu, katalozi slovenske kinematografije, dio službenog kataloga called "Made in Slovenia", slovenski filmovi na projekcijama. Da, koliko god to čudno zvucalo, i Slovenija, točnije Slovenci, proizvode (dobre!) filmove. Jedan od takvih je Andrej Košak, redatelj koji je u filmskim krugovima relativno poznat. Košak se ugledao na sve veci kinematografski trend koji filmske ideje crpi iz proze, a njegov film, Zujanje u glavi, baziran je na noveli Draga Jančara. Priča prati Kebera, vijetnamskoga veterana i zatvorskoga lidera koji pokreće bunu u slovenskom zatvoru Livada. Vec klasično, ova ratna prica se ispreplice s ljubavnom. Naime, Keber se prisjeca svoje Leonce bez koje bi priča o sedamdesetima bila napola ispričana. Na kraju priče o Sloveniji, dodao bih da je Zujanje u glavi ostavilo vrlo zanimljiv utisak na publiku. Dok su neki bili oduševljeni redateljskom palicom, drugima je od nje zujalo u glavi.
Srpski film! Šokantno. Doista i odista- ŠOKANTNO!
Iako mi se na početku cijele priče o Srpskomu filmu činilo da je najvjerojatnije riječ o iznimno dobro odrađenom marketingu i medijskom napuhavanju, nakon prvih petnaestak minuta filma sve mi je bilo jasno. Ne radi se o nikakvom PR-u, već o goloj istini, koju su mediji, kao i uvijek, samo senzacionalistički prenijeli. Radi se o najodurnijem i najodvratnijem filmskom uratku koji sam ikada gledao, a vjerojatno nešto ovakvo još dugo neću doživjeti. Publika, koja se usred projekcije dizala i odlazila (vjerojatno povraćati), dokazala je da je ovaj film zasigurno remek djelo. Da, upravo to - Srpski je film remek djelo. Prvenstveno zbog toga što danas smisao umjetnosti više nije samo pokazati, bitno je pokazati i šokirati. Dokazati da smo sposobni napraviti nešto bolje, drugačije, više zapanjujuće, gnjusnije, gore od onih prije. Srpski je film zasigurno uspio u tome. Vjerojatno zbog toga što nitko prije Spasojevića nije imao hrabrosti snimiti scene silovanja novorođenčeta, masakra za vrijeme seksa ili u film ubaciti kadrove silovanja vlastitoga sina. Glavnu ulogu, bivšega pornografsku zvijezdu Miloša, tumači Srđan Todorović koji se, gotovo nadnaravno, uživljava u svoju bolesno osmišljenu ulogu. Finalni pečat projekciji bio je neočekivan (ne)pljesak filmu. Uz potpisnika teksta, tek je nekoliko mladih entuzijasta zapljeskalo, a ostali su zapanjena lica odlutali s Trga.
Razgovarati s Predsjednikom...
U Motovun redovno dolaze dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji vole filmove, a drugi su oni koji ne znaju što je film (o tome u sljedećem odlomku). Kao i svi, i novinari su ljudi, pa tako postoje i dvije vrste novinara koji dolaze popratiti ovo zbivanje. Prvi su oni koji u Motovun dolaze pogledati par filmova i dobro se zabaviti (pritom, naravno, napisati koji tekst, malo fotkati i odraditi koji intervju), a drugi su oni koji u Motovun hrle uhvatiti štogod žutila. Bile to glumičine gaćice ili redateljev otkopčan šlic, nije bitno, bitno je samo da je žuto. Usto, postoje i oni s ozbiljnih, državnih brate, televizija koji ovdje dolaze popratiti gospodarsku krizu. Primjer takvih je fascinantna novinarka državne dalekovidnice koja je gospodina Predsjednika odmah pri dolasku upitala da komentira aktualno smanjenje kulturnog proračuna, na što je on rekao da nema komentara. Eto, nemam ga ni ja. Kada smo već kod Predsjednika, moram se osvrnuti na razinu osiguranja koja prati ovoga gospodina. Za razliku od labinskih Hulkova, predsjednikovi su fini, odjeveni u odijelca i gotovo neprepoznatljivi. Eh sada, je li to dobro ili nije, ne znam, no znam da je doći do Predsjednika lakše negoli izvrtjeti se na kružnom toku kod Mercatora. U ugodnome razgovoru (koji je doduše trajao tek pet minuta i tridesetak sekundi), uspio sam iz Gospodina izvući zanimljive podatke. Za početak, voli gledati filmove i pozdravlja sve Labinjane. Kaže da je bio na Motovunu i prije te da će i nadalje dolaziti podržati ovaj festival realiziran uz minimalne državne potpore, što daje poruku svima koji koriste državni proračun za lokalna partijanja. Dakle, ukoliko organiziramo feštu koja proračun neće koštati lipe, velika je vjerojatnost da nas posjeti Predsjednik. Ipak, poznajući labinske običaje, čisto sumnjam da će Gospon Ivo ikada kročiti labinskim fešticama.
Ovo je Balkan, COME ON!
Nema pravoga derneka, bez pravog, sirovog, balkanskog ritmičkog obrasca. Barem tako kažu... Predzadnja noć Festivala, obilježena kao ona s najmanje posjetitelja, pošto su svi izbjegli iz kampa u svoje rodne grude, ostala je zapamćena i kao ona dokazna. Naime, dokazala je da je svakom društvenom događanju prijeko potrebno barem jedno balkančenje. Romska glazba i povici niskih strasti ipak su ugodno iznenadili – prisutni su shvatili da takva glazba ne mora nužno značiti i seljačizam i primitivizam prve vrste. Naprotiv, cijela je večer protekla vrlo profinjeno i krajnje zabavno, a takav je bio i sljedeći, posljednji motovunski, dan. Dan, ali ne i noć. Na zatvaranje Motovuna došli su upravo oni o kojima sam prije pričao. Radi se o ljudima koji vjerojatno nemaju pojma što je film, a kamoli što je filmski festival. Oni su tu došli napraviti štalu, a pritom su zaboravili da gomila svinja ne mora nužno značiti i štalu. Šamarčine su padale, a lica namrgođenih zaštitara nemilosrdno izbacivala dotične iz područja najuže starogradske jezgre. Usput, moram spomenuti da se u toj hrpetini našlo i par divnih sugrađana, koji su, doduše vrlo skockani (na tren pomislih da se neki Labinjan odlučio ženiti za provo Istrijonko z Motovuna), bezglavo mlatarali prepunim Motovunom. Naravno, nije izostalo ni oduševljenje kada su vidjeli svoga sugrađana, s pitanjem – ca to nosi okole vrota, ca će se obesit?.
Kraj
Da, došao je kraj. Kraj Motovuna, filmova, zabave i partijanja. I da, došao je kraj ovome tekstu. Tisuću i dvjestotinjak riječi, koliko broji članak, ništa je prema količini dobre energije koju odašilje Motovun. Vama, drage sugrađanke i sugrađani, koji niste bili ove godine, preporučam da svakako dođete dogodine, a ovima koji su bili ovogodišnji posjetitelji (mislim na posljednju noć) preporučam – ljudi, ostanite doma. p.s. oko vrata sam nosio vezicu festivala s žutom akreditacijom :) .
motovun mff ivo josipović srpski film slovenija motovun film festival