Krsto Cviić, analitičar u londonskom Kraljevskom institutu za međunarodna pitanja i Europskoj banci za obnovu i razvoj - Liberalizam će preživjeti

Krsto Cviić, analitičar u londonskom Kraljevskom institutu za međunarodna pitanja i Europskoj banci za obnovu i razvoj - Liberalizam će preživjeti

5.5.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Krsto Cviić, bivši novinar, urednik na BBC-u i u tjedniku Ecconomist, analitičar u londonskom Kraljevskom institutu za međunarodna pitanja i Europskoj banci za obnovu i razvoj, nedavno je boravio u Hrvatskoj da bi predstavio svoju novu knjigu »Jugoistočna Europa - od konflikta do suradnje«, koju je napisao s Peterom Sanfeyem.


- Velika Britanija je rodno mjesto liberalnog kapitalizma. Koliko je ova kriza utjecala na promjenu razmišljanja običnog svijeta, poslovnih ljudi, intelektualaca, vlade?
- Prosperitet Velike Britanije počivao je posljednjih nekoliko desetljeća na snazi financijskog sektora sa sjedištem u londonskom Cityju te cvatućeg tržišta nekretnina u gusto napučenoj zemlji, koja je osim toga i otok. Svjetska financijska kriza teško je pogodila ovdašnji financijski sektor i oslabila City. Kriza s tržištem niskokvalitetnih hipoteka u Americi, u koje su britanske banke i druge financijske institucije mnogo investirale, poljuljala je ovdašnje tržište nekretnina. Za javnost su - i to djelomice s pravom - dežurni krivci pohlepni, ali i lakoumni bankari. Tako se gleda na bankare i u Sjedinjenim Državama. No, zanimljivo je da ni ovdašnja laburistička vlada, a ni Obamina administracija u SAD-u, ne pokazuju prevelik apetit za trajno preuzimanje banaka i osiguravajućih društava. One njihovo djelomično podržavljenje smatraju nužnom, ali i privremenom potrebom - ili, ako hoćete, nužnim zlom. Iako je uloga države kao spasitelja gospodarstva dramatično porasla u raznim sektorima, nema ovdje znakova povratka na 1945. godinu kada je nacionalizacija smatrana panacejom za sve probleme. To vrijedi za sadašnju laburističku vladu i njoj bliske ekonomiste. A vrijedi, koliko mi je poznato, i za političare i za ekonomiste u SAD-u, gdje je najvažniji uzor predsjednik Roosevelt, koji je - ne zaboravimo - svojim pragmatičnim New Dealom 30-ih godina prošlog stoljeća zapravo spasio američki kapitalizam.


- Drugim riječima, ništa od pomaka u lijevo?
- Broj onih koji vjeruju da je sada ponovno došao Marxov trenutak i da je sada konačno došlo vrijeme za polazak u punokrvni socijalizam, vrlo je malen, iako su zagovornici tog puta katkad glasni. Njima svakako škodi ono što se zna o poukama iz iskustva centralne planske ekonomije u SSSR-u i drugima socijalističkim zemljama, ali i iz iskustava s ulogom državnog planiranja ovdje u Britaniji poslije 1945. godine. U slobodnotržišnoj Americi takve se dileme uopće i ne postavljaju što se vidi i iz prvih poteza Obamine administracije. Mnogo se toga promijenilo u gledanju običnog svijeta, poslovnih ljudi, intelektualaca i političara, ali mislim da se radi o praktičnom prilagođavanju krizi, višem stupnju moralne refleksije o tome kako i za što živimo. Dakle, preispituje se etos potrošačkog društva, što i ja osobno pozdravljam, ali ipak smatram da to, barem u dogledno vrijeme, neće imati ozbiljnijeg utjecaja na praktičnu politiku. Pokazat će se to, čim se gospodarska situacija popravi, prolaznom pojavom. A kada je već riječ o promjenama, uočavam zanimljiv paradoks. U ovom trenutku vrlo aktivna uloga država u izbavljivanju pučanstva od najgorih posljedica krize svima je dobro došla, osim iz razumljivih razloga milijunašima, kojima prijete drastično viši porezi, pa su neki - poput čuvenog glumca Michaela Cainea - već najavili da se spremaju napustiti Britaniju.


- U čemu je paradoks?
- U tome što većina ljudi, zasad, pozdravlja povećanu ulogu države, ali je se istovremeno i boji. Ona sa sobom donosi i veću birokraciju od koje najviše pati prosječni građanin. Stanovništvo također strepi pred budućim, teškim teretom dugova, koje je laburistička vlada nagomilala, pa tako i većim porezima za sve. Konzervativci, koji će najvjerojatnije pobijediti na izborima 2010. godine, već najavljuju manju, a ne veću državu - i to opravdavaju potrebom štednje - te drastične redukcije u javnom sektoru, pa čak i u obrani i obrazovanju, osim u zdravstvu, koje i dalje - sasvim krivo po mom mišljenju - ostaje »sveta krava« za sve političke stranke. Gospodarski neoliberalizam je možda mrtav iako nisam ni u to siguran, ali liberalizam je živ i zdrav. Socijalizam ne izgleda kao melodija budućnosti.


- Je li kriza utjecala na promjenu odnosa prema Europskoj uniji? Jesu li Britanci postali europskiji?
- Britanci nisu postali europskiji zahvaljujući krizi. Oni vole Europu i imaju kuće ondje, ali su i dalje sumnjičavi prema Europskoj uniji i malo očekuju od nje. Ne vjeruju da će ona biti lokomotiva gospodarskog oporavka, a uvjereni su da će to biti Sjedinjene Američke Države i, dakako, Kina koju Britanci, kao uostalom i Amerikanci, snažno podržavaju i na nju se oslanjaju. U očima Britanaca, Europa nije dobila, već izgubila krizom. Amerika ovdje ostaje glavna referenca i za obični svijet i za one koji su na ili pri vlasti. Oči su uprte u SAD kao u čimbenik broj 1. No, tako je to ovdje uvijek bilo.


- Kakve mogu biti posljedice ekonomske krize po odnose unutar Europske unije?
- Posljedice bi mogle biti nepovoljne jer je kriza na površinu iznijela različite, često uzajamno suprotne interese zemalja članica. Ti latentni uzroci podjela nisu bili vidljivi ili osobito važni u dobrim vremenima. Sada se bogatije zemlje već pitaju mogu li one i dalje kapom i šakom pomagati nove zemlje članice kada su im one konkurenti. To se vidjelo oko povlačenja nekih pogona velikih europskih automobilskih firmi iz Slovačke, Slovenije i nekih drugih država. Te se pak zemlje pitaju zašto se pokoravati politici iz Bruxellesa? Produbljuju se i neki već postojeći politički jazovi. Što se Velike Britanije tiče, konzervativci su već najavili da će, pobijede li 2010. godine, odbaciti Lisabonski ugovor, što bi moglo otežati proširenje Europske unije. Doduše, to je možda samo retorika izračunata na to da zadovolji euroskeptično krilo stranke uoči predstojećih izbora za Europski parlament. Ne predviđam izlazak Britanije iz Europske unije, ali istina je i to da nitko ovdje ne pomišlja na ulazak Britanije u eurozonu.


- No, privlačnost Europske unije negdje i jača, primjerice na Islandu. Procesi očito nisu jednoznačni.
- Točno. Ima i država članica Europske unije koje još nisu članice eurozone i koje se guraju u nju. To u ovom trenutku izgleda kao sigurno pribježište. Island pak traži ulazak u Europsku uniju što je sasvim novi element u toj zemlji, toliko ponosnoj na svoju nezavisnost. Islanđani žele zamijeniti svoju krunu eurom i tako povratiti financijsku stabilnost koju su na tako dramatičan način izgubili. No, morat će platiti visoku cijenu za ulazak u EU dopuštanjem intenzivnijeg ribarenja u svojim vodama.


- Kako vidite moguće političke posljedice ekonomske krize u istočnom dijelu Europe?
- Teško je ocijeniti političke posljedice sadašnje krize u istočnoj Europi, ali ne vjerujem da će ondje doći do političkih kataklizmi. Institucije su gotovo posvuda, osim u Ukrajini, čvrste, a reforme se teško mogu reversirati. Želja za ulaskom u EU onih zemalja koje još nisu pristupile, kao i odlučnost da ostanu, kada je riječ o zemljama koje su pristupile 2004. i 2007. godine, snažne su i nameću određenu političku i gospodarsku disciplinu. Za te odnose bitno je i to što će se odnosi između Rusije, otrežnjene vlastitim gospodarskim problemima i Europske unije, energetski vrlo zavisne od Rusije, poboljšati. To nameću interesi i jedne i druge strane. Ideologija više ne igra nikakvu ulogu.


- Ako svijet krene k većoj regulaciji financijskog tržišta, a počelo je kako se čini s ukidanjem bankarske tajne, što vidite kao moguću političku konzekvencu?
- Mislim da ne treba pretjerivati s dalekosežnim posljedicama sadašnje krize, osim što ona najavljuje novu geopolitičku ravnotežu u svijetu. Pa će se tako, važna uloga koju će imati EU, Amerika, Rusija, Indija, Brazil i Kina, odraziti i u međunarodnim institucijama. Ne vjerujem da će uspjeti pokušaj jačanja regulacije svjetskog tržišta - i to djelomice zbog protekcionističkih otpora - ali očekujem viši stupanj suradnje u upravljanju svijetom među velikim silama. Tako nešto već je dugo na pomolu.


- Znači li to da možemo očekivati rehabilitaciju sustava koji je proizveo krizu?
- Da, upravo to, iako s izvjesnim promjenama, jer nije sustav prouzročio krizu već njegova zloporaba i dakako manjak opreza. Sustav je prije toga osigurao čitavom svijetu nekoliko desetljeća golemog prosperiteta i mislim da ćemo se tom optimističnom razdoblju u dogledno vrijeme i vratiti.

 

Korisno regiji

- Što u knjizi »Jugoistočna Europa - od konflikta do suradnje« predlažete i u čemu vidite glavne prednosti ove regije?


- Za investitore su tu mnogi neiskorišteni, a potencijalno vrlo profitabilni kapaciteti u poljoprivredi, turizmu i drugim sektorima. Tješnja suradnja između velikih firmi u toj regiji, u kojoj u Hrvatskoj prednjači Agrokor, pokazuje vrlo dobar primjer da regija može sama sebi pomoći. Dakako da su takvoj plodnoj regiji i korisnoj gospodarskoj suradnji nužni i dobri politički odnosi u okviru postojećih političkih okvira. Mislim da je, na primjer, Sloveniji i njezinom poslovnom sektoru, dosad i te kako škodila njezina politika ucjenjivanja Hrvatske, a mogla bi joj škoditi još i više.

krsto cviić tržište gospodarska kriza kapitalizam ekonomija analiza liberalizam
Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati