Hrvatski put u EU je običan veliki bankrot
16.12.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Koliko je Hrvatsku u razdoblju od početka 1999. do kraja 2008. godine stajalo ostvarivanje strateškog cilja broj jedan - ubrzanog puta u Europsku uniju? Na to prvorazredno političko i financijsko pitanje u ovom trenutku ni na jednoj od najviših hrvatskih adresa nije moguće dobiti ni približno pouzdan odgovor, a da stvar bude smješnija, ni u Bruxellesu.
Jedino što se pouzdano zna je da je u času početnog, snažnog kretanja prema Uniji hrvatska vlast računala s 2004. kao godinom ulaska u punopravno članstvo EU-a, dok se danas, na kraju 2008., pouzdano zna samo da ući neće prije 2012., jer u Bruxellesu - pod teretom unutarnjih razlika i velike gospodarske krize - o tome više i ne razmišljaju kao o nečem što je vrijedno planskih napora. Uostalom, što je veći dio Hrvatske pod nadzorom Unije, to će biti manja potreba za njenim ulaskom u EU, među ostalim i stoga što ona približavanjem Uniji ne jača, nego - slabi.
U »Globalnom sijelu«
Ipak, ne bi bilo zgorega da do odgovora na pitanje o dosadašnjoj cijeni hrvatskog približavanja Uniji neku računicu sastave bar oporbene stranke ili neka od civilnih udruga, ili, nedajbože, neki od znanstvenih instituta, ili - ako svi oni imaju pametnijeg posla - bar neki građanin-hobist koji bi o tome potanko pričao u Martinovićevu »Globalnom sijelu«, jednoj od zadnjih televizičnih emisija na HRT-u.
Dovoljno bi mu bilo da popiše sve uvjete koje su od 1993. do danas pred hrvatsku vlast postavljali MMF, Svjetska banka, Europska unija i NATO, pa da vidi koliko su ispunjeni i da na jednu stranu naniže koristi, a na drugu gubitke od tih manevara te da ispod svega podvuče crtu. Ja sam to napravio, iz novinarske znatiželje, da i sam podvučem svojevrsni saldo pod Ekonomski brevijar koji pišem od rujna 1992., ali kad sam ugledao taj nevjerojatni minus, zgužvao sam papir, bacio ga u špaher i zarekao se da to neću nikad više raditi.
Umjesto da razmatramo tu nevjerojatnu cjelinu, mudrije je i psihološki podnošljivije raditi parcijalne analize, koje mogu podnijeti priviđenja i šminke raznih vrsta. Pa danas preskačem sjećanja na Plivu iz 1993. kao i na Plivu iz 2008., kao što preskačem i sjećanja na hrvatsku mljekarsku, naftnu ili telekomunikacijsku industriju, pa i na medijski i trgovački prostor iz 1990. i prizore njihovih poslovnih uspjeha u 2008., ostavljajući i hrvatsku brodogradnju, i ZERP, i ribarsku flotu, i poljoprivredna zemljišta, pa čak i izvore pitke vode za neku analizu iz 2015. Zadržat ću se samo na saldu privatizacije bankarskog sustava, najvažnijeg dijela hrvatske ekonomije, iz kojeg je sve počelo i preko kojeg će se puno toga skončati.
Od početka privatizacije bankarskog sustava u Hrvatskoj prošlo je više od deset godina, ali ni danas hrvatska javnost ne zna tko je, kada i zašto donio stratešku odluku da se 92 posto bankarskog potencijala, uz gotovo svu nacionalnu štednju, preda skupini od pet-šest njemačko-austrijskih i njemačko-talijanskih bankarskih mreža. Ako je točno da prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije znao ni pošto je kilogram jabuka na zagrebačkom Dolcu, znači li to da su tu stratešku odluku donijeli VONS ili Vlada na nekoj od zatvorenih sjednica, jer Hrvatski sabor to nikad nije imao ni priliku izglasati? Na čiju inicijativu: MMF-a, masona, CIA-e? Ili je moguće i to čudo, da u hrvatskom bankarsko-privatizacijskom slučaju nije bilo ni trunke zavjereničkog, zapadnog plana pa ni domaće, hajdučke podvale, nego da je sve slučajna igra (koja se slučajno nastavlja, preko brodogradnje, poljoprivrednog zemljišta, golf terena itd.) do savršenstva?
Na koljenima
Jučer je Hrvatski sabor većinom glasova donio državni proračun za kriznu 2009., ali nitko nije rekao ni riječ o onom što je - opet slučajno - baš jučer emitirano s adrese austrijske središnje banke, čiji analitičari upozoravaju da bi priljev kapitala u novu Europu, pa i u Hrvatsku i ostale jugoistočne zemlje, mogao naglo presušiti ako strane banke, koje vladaju tom regijom, ne uspiju reprogramirati svoje dugove. S obzirom na to da malen broj zapadnoeuropskih grupa, među kojima su, kažu, tri austrijske, u vlasništvu drži većinu banaka u toj regiji, postoji rizik od domino efekta, u sklopu kojeg bi se kriza brzo proširila iz jedne zemlje u drugu.
Tko ne zna, nije loše da zna, da je Hrvatska - nakon što je o trošku poreznih obveznika sanirala najveće državne banke - prodala 92 posto bankarskog potencijala strancima za samo 5,8 milijardi eura, pa time i gotovo svu nacionalnu štednju, koja danas iznosi 20 milijardi eura, da bi je strane banke dovele pred zid prezaduženosti i u novu depresiju. Znači li to da je i sam hrvatski put u EU unaprijed bio osuđen na običan, veliki bankrot?
