Globalno zatopljenje:stvarna opasnost, plansko sijanje panike ili...

Globalno zatopljenje:stvarna opasnost, plansko sijanje panike ili...

3.11.2007. // Alert online (nezavisni magazin za okoliš) // Objavljeno u kategoriji Zabava

Kad jednu laž ponavljaš tisuću puta ona postaje istina. Tu je staru tezu, između ostalih, vrlo dobro shvatio i Goebels, provevši je u praksu s pogubnim posljedicama. Primjera je još mali milijun, posebice otkako našim životima upravljaju mediji, televizija, novine, Internet, otkako je svijet postao “globalno selo”. Jednostavno, senzacionalizam i crnilo tipa “što gore tim bolje”, postali su medijski najprofitabilnija roba. Naravno da se onda u takvom bombardiranju informacijama događa da se od “šume ne vidi drveće”.

Drugim riječima, sve je teže razlučiti što je istina, a što laž, odnosno gdje prestaje točnost ponuđene informacije, a gdje se ona, informacija, namjerno ili nenamjerno, pretvara u izokrenutu sliku problema. U takvom kaotičnom miksu istina i poluistina, argumenata i kontraargumenata, tema globalnog zatopljavanja možda je i najznakovitiji primjer kontradiktornosti s kojim se susrećemo posljednjih godina. Jer s jedne strane uvjeravaju nas kako nam se crno piše ako nastavimo s nekontroliranim uništavanjem ozonskog omotača i zagađivanjem atmosfere, dok nam s druge strane klimatoskeptici padastiru dokaze da ipak nije sve tako dramatično kako se čini, kad je klima našeg planeta u pitanju. Pritom se unatrag pet-šest godina daleko snažnijim pokazuje tzv. ekološki lobi koji u sprezi s antiglobalistima i newagerima svih boja svako malo riga vatru prozivajući (ne)odgovorne svjetske moćnike da konačno poduzmu konkretne mjere kako bi se ispuštanje plinova staklenika stavilo pod kontrolu sukladno Kyoto Protokolu donesenom 1997. godine.

A budući da Bushu ne pada na pamet potpisati tamo neke papire kojim bi se obvezao ograničiti daljnje širenje američke gospodarske moći koja i dalje ovisi o nafti, SAD su najčešće prozivaju kao glavni remetilački faktor Kyoto-modela kao, navodno, jedinog mogućeg rješenja koje može spriječiti da se crni scenarij sutrašnjice ostvari već do kraja ovog stoljeća. U skupini onih koji još važu kad, kako i da li uopće staviti potpis na dokument iz Kyota, nalazi se i Hrvatska, da o mnogim državama tzv. trećeg svijeta (Afrike, prije svega!) i ne govorimo, jer njima budućnost preživljavanja umnogome ovisi o ulaganjima u industrijski i općenito gospodarski razvoj pa bi svako ograničavanje u svezi s tim, pa i kad se radi o korekciji ispuštanja stakleničkih plinova, za njih značilo stagnaciju ili još gore, uz sve druge probleme (glad, dugovi, AIDS...) i definitivnu propast.

Nategnuta priča
Bilo kako god, borba između zagovaratelja Kyoto Protokola i spasa Zemlje od pomahnitalih klimatskih promjena prouzročenih navodno čovjekom, i skeptika koji cijeli taj problem nastoje prizemljiti u okvire gdje će strah i panika ustupiti mjesto objektivnom sagledavanju budućnosti unutar tzv. održivog razvoja, uključujući i upoznavanje javnosti s do sada nepoznatim znanstveno utvrđenim činjenicama, nastavlja se nesmanjenom žestinom. Jedan od povoda za medijski sve glasnije istupe koji su posve oprečni katastrofičnim prognozama jest i Nobelova nagrada za mir dodijeljena nedavno Alu Goreu. Njegova knjiga “Neugodna istina”, a posebice istoimeni dokumentarni film nagrađen Oskarom (2007.), na predstavljanju diljem svijeta (uključujući i Hrvatsku), nailazili su na izuzetan odjek. I sve bi to bilo lijepo i krasno da se nisu počeli javljati i brojni Goreovi oponenti. Iznervirani njegovim tvrdnjama i hollywoodskom prezentacijom tako ozbiljne tema kao što je ekologija, zagađenje i zatopljenje, kilmatoskeptici su uzvratili udarac i optužili nobelovca Gorea za obmanjivanje javnosti, širenje straha i površni tretman problema. I zbilja, kad se pozornije iščita Goreova knjiga i pogleda film, mnogo se toga iznesenoga može staviti pod povećalo, jer neke stvari jednostavno izazivaju dvojbu i zahtijevaju podrobniju analizu.

O tome vrlo precizno i argumentirano zbori recimo Christopher Monckton, jedan od uglednih klimatoskeptika koji, između ostaloga, Gorea proziva za čak 38 neistina (!) koje je iznio u knjizi An Inconvenient Truth i istoimenom pseudoznanstvenom dokumentarcu, pri čemu je inkasirao više od 100 milijuna dolara.

Glasovi razuma
O globalnom zatopljenju, kao velikoj globalnoj prijevari, oglasili su se i mnogi drugi znanstvenici i kritičari Kyoto Protokola poput Bjorna Lomborga, danskog statističara i autora bestselera The Sceptical Environmentalist. Lomborg je protiv isforsiranog i preskupog modela stavljanja pod kontrolu ispušnih plinova donesenog u Kyotu, te predlaže da se planiranih 150 milijardi dolara godišnje za provedbu Protokola utroši za druge prijekopotrebne aktivnosti, poput rješavanja problema opskrbe pitkom vodom i nalaženja novih izvora. Profesor Richard Lindzen, s glasovitog Massachusetts Institute of Technology (MIT) također tvrdi da Gore širi paniku i “straši ljude tako što stalno ponavlja jedno te isto, umjesto da malo bolje prouči što je znanost zaista utvrdila”. Prema Lindzenu, koji Gorea proziva u Wall Street Journalu, nema čvrstih dokaza da je čovjek glavni remetilački faktor promjena klime, sve to spada u domenu “navodnog”, jer planet Zemlja ima svoje prirodne cikluse (položaj prema Suncu, magnetska rezonancija, geološke aktivnosti...) kroz koje prolazi već tisućama i milijunima godina uključujući i zatopljavanja i zahladnjivanja. S druge strane, James Hanson Goreove tvrdnje da će razina mora porasti za sedam metara i potopiti New York, Floridu i druge dijelove kontinenata te da će uragani biti sve pogubniji, smatra smiješnim i neodgovornim sugeriranjem apokaliptičke budućnosti bez ijednog utemeljenog dokaza. I geolog Don Easterbrook oštro je napao Gorea, između ostaloga, osporavajući tvrdnju da Zemlja nikad dosad nije bila u takvoj klimatskoj gabuli. Naprotiv, upozorava Easterbrook, ozbiljne geološke studije dokazuju kako se naš planet samo u posljednjih 15.000 godina deset puta nalazio u čak dvadeset puta većim problemima. To su ciklusi u kojima je uloga čovjeka mala, točnije nije presudna u tolikoj mjeri kako tvrdi Gore i ekološki lobi.

Starši pa vladaj
Sve u svemu, kad se pobliže razmotre sva ta opovrgavanja Goreovog ekoaktivizma, neizbježno se nameće zaključak da s njegovom “Neugodnom istinom” nije sve čisto, da je u igri manipulacija, brkanje pojmova, izokretanje elemenata i strašenje ljudi kojima se zapravo prava istina skriva i činjenice doziraju kako kome odgovaraju. Jednako kao i u svezi s cijelom problematikom globalnog zatopljavanja. No, premda Gore iz takvog “križarskog pohoda” ne prolazi neokrznut, teško da će njegovo osporavanje promijeniti pomno razređeni scenarij stvoren u centrima ekološke moći čiji je izgleda jedini zadatak ne spas Zemlje nego održavanja tenzije napetosti između ZA i PROTIV, čime se onda stvaraju pretpostavke za neke druge manipulacije od kojih korist imaju neki drugi.

Drugim riječima, mi se, eto, brinemo za Zemlju, želimo spriječiti ekološku katastrofu, za to nas i nagrađuju Nobelovom nagradom, sve poduzimamo i svjesni smo teške situacije, reći će Al Gore i njemu slični. A onda, “ispod žita”, u sjeni, vjerojatno misle: odradili smo zadaću da zadovoljimo uznemirenu javnost, pa je sad, nesmetano u okruženju straha, lakše provoditi planove o globalnoj vladavini moćnih i bogatih. Ili kako bi to rekao David Icke - stvori problem, čekaj reakciju pa onda punudi riješenje!

Jer kad je mozak ispran, javnost lobotomirana, u igru ulazi “Veliki Brat”, interesi krupnog kapitala, njegovo veličanstvo dolar. Paniku će, daklem, iskoristiti drugi, a ne ekologisti koji se zalažu za spas Zemlje, naivno vjerujući Goreu i Hollywoodu...

“Neugodna istina” ili “neugodna laž”
Između ostalih, za iznošenje laži i stvaranje sveopćeg straha od sudnjeg dana, Gorea je prozvao i Chicago Sun. Ali ne zato što bi bio na strani Busha koji odbija potpisati Kyoto Protokol, nego podastirući niz znanstveno provjerenih (i provjerljivih) činjenica koje opovrgavaju navode iz “Neugodne istine”. Primjerice, James M.Taylor citira izvore (časopis Nature, New Scientist, Journal of Glacilogy, IPCC...), u kojima jasno stoji da se suprotno od Goreovih tvrdnji himalajski glečeri ipak ne stanjuju, tornada i uragani ne pospješuju klimatske promjene, afričke se pustinje ne šire, Grenland se ipak ne otapa dramatičnom brzinom, Antarktik se ne zagrijava nego se hladi već desetljećima, itd, itd. To je istina, a sve drugo je manipulacija Ala Gorea i njemu sličnih...

Sračunato forsiranje panike
Cijela frka oko globalnog zatopljavanja poprima sasvim druge konotacije pa se zbilja čovjek može zapitati je li sve to o čemu Gore i cijelo “ekološko pleme” tupe godinama zapravo sračunata manipulacija, plod mašte, ili ekološko žutilo koje je u nadostatku globalno intrigantnijih tema, ideologija i pokreta postalo isforsirana medijska roba za održavanja masovne napetosti, straha od nepoznatog i plašenje izazovima budućnosti u smislu popunjavanja praznine nastale prestankom hladnog rata i kraha komunizma. Ako je tako, treba se pitati tko od toga onda ima koristi. Zato, razmislite, svojom glavom...



Putujmo.net - portal za sve koji vole putovati