Davor Krapac, Ustavni sudac i kaznenopravni stručnjak: Peta brzina je loša za pravosuđe

30.7.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Kako stvari stoje, Hrvatska će na jesen dobiti novi Zakon o kaznenom postupku koji će iz korijena promijeniti procese za kaznena djela i praktički izbaciti instituciju istražnog suca. Načela za promjenu ZKP-a pripremala su se punih pet godina, ali sam zakon donosi se užurbano. O tome što će donijeti novi ZKP i je li potrebno mijenjati i druge karike kaznenopravnog sustava razgovarali smo s Davorom Krapcem, ustavnim sucem i profesorom kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu.

 

- Novi Zakon o kaznenom postupku izrađuje se već pet godina. Što je tomu razlog?
- U proljeće 2007. javnosti je prezentirana platforma za novi ZKP, koja se sastavljala pet godina, a pristupilo se odmah i izradi zakonskog teksta. Međutim, nakon jesenskih izbora nova je Vlada uvrstila donošenje ZKP-a u prioritete za otvaranje pristupnih pregovora u poglavlju 23, o europskim pravnim stečevinama, premda nam je Europska komisija tu zadala neke druge prioritete. Na taj je način nepotrebno skraćeno vrijeme za kvalitetnu pripremu zakonskog prijedloga. No, što je tu je, zakonski tekst je u lipnju poslan u Hrvatski sabor i već je prošao prvo čitanje. Ostalo je malo vremena za stručnu raspravu. To je neobično, jer se kod tako velikih zakonskih promjena praksi ostavlja puno više za diskusiju. Išlo se, dakle, u petoj brzini, što je dobro kod nekih propisa, ali kod sistemskog zakona kakav je ZKP nije dobro.

 

 

U Prokrustovoj postelji

- Jeste li uspjeli pronaći razlog zašto se sa ZKP-om išlo u petoj brzini?
- Zaista ne znam. Možda je riječ o pogrešnoj percepciji Ministarstva pravosuđa da je to potrebno zbog otvaranja pristupnih pregovora u poglavlju 23 ili pak općenito zbog manifestacije volje da se prihvate neki »europski standardi«. Ali, ponavljam, Europska komisija i Vijeće Europe nigdje ne propisuju formule po kojima trebamo ustrojiti kazneno pravosuđe niti kako ga moramo mijenjati. Komisiji je posve svejedno hoćemo li, primjerice, zadržati instituciju istražnog suca ili ćemo prethodni postupak povjeriti državnom odvjetništvu i policiji. U Europi danas ravnopravno postoje oba modela. Isključivanje istražnog suca iz kaznenog postupka je povijesno gledano donijelo neke dobre, ali i neke negativne posljedice, što se pomalo zaboravlja.


- Koje su to negativne posljedice?
- U prvom redu, model prethodnog postupka bez istražnog suca baziran je na ideji stranačke dokazne inicijative u kaznenom postupku. Naši suci, kao i drugi kontinentalni suci, nisu na to navikli. Taj model ih stavlja u Prokrustovu postelju, naročito u stadiju glavne rasprave. Jer, ako ste sudac na kojem leži odgovornost za pravilnost i zakonitost presude, a samoinicijativno ne možete istraživati istinu u kaznenom postupku, onda ste u psihološki teškom položaju. Talijanski suci, primjerice, dugo su osjećali taj problem pa je na koncu talijanski ustavni sud morao vratiti neke odredbe starog procesnog zakona i ostaviti im neke istražne ovlasti.

Veći zadaci policije

- Ipak je ostavljeno razdoblje za prilagodbu i edukaciju. Zakon stupa na snagu tek tri godine poslije donošenja?
- Nitko ne zna koliko će stvarno trajati proces prilagodbe, jer se procesna paradigma temeljito mijenja. U svakom slučaju može se predvidjeti da će biti nužna kadrovska potpora pravosuđu, u prvom redu Državnom odvjetništvu: ono bi moralo dobiti barem toliko novih mjesta zamjenika državnog odvjetnika koliko će se ukinuti istražnih sudaca u Hrvatskoj. Bit će potrebno osnovati istražne odjele u državnim odvjetništvima, jer ona sada preuzimaju dužnost otkrivanja kaznenih djela i počinitelja. Još veći zadaci padaju na policiju, koja će morati pokazati još više detektivske inicijative.

Policijska organizacija i način rada morat će se bitno mijenjati. Policajci trebaju biti osposobljeni da djeluju ne samo preko granica svojih policijskih uprava, nego često i preko državnih granica, naročito u slučajevima organiziranog kriminala. I sve to ne smije samo biti zapisano na papiru, već je potrebno dati materijalnu i obrazovnu podršku ljudima koji žele to raditi, makar koštalo stotine milijuna kuna. Samo za ilustraciju, danas država godišnje troši 20 do 30 milijuna kuna za obvezne obrane i vještačenja u kaznenom postupku. Treba računati da će se to najmanje udvostručiti.

Odvjetnik - od uhićenja

- Zašto?
- Po koncepciji novoga ZKP-a odvjetnik će morati biti nazočan od uhićenja osumnjičenika, bilo kao izabrani ili kao tzv. javni branitelj. Zakonom o policiji trebale bi se ustrojiti tzv. središnje policijske postaje, koje bi zamijenile istražne centre pri županijskim sudovima koji danas odlučuju o započinjanju kaznenog postupka i pritvaranju osumnjičenika. U tim će se postajama privedeni osumnjičenici kriminalističko-pravno obrađivati nekoliko dana. Stoga je nužno izgraditi posebne jedinice za zadržavanje osumnjičenika koje moraju biti standardizirane u pogledu prostorija i opreme. Sve to puno košta. Ima li država ta sredstva i želi li ih potrošiti na taj način? Inače, tome je slično i pitanje pretrpanosti naših zatvorskih kapaciteta. U njima nedostaje više od tisuću mjesta, a izgradnja novih zatvora koštala bi, po nekim procjenama, 700 ili 800 milijuna kuna.

Ulagati u edukaciju osoblja i u opremu

- Možda je stvar u tome što u domaćoj javnosti postoji prešutni konsenzus da postojeći kazneni postupak nije dobar i da ga treba hitno mijenjati?
- Sam zakonski tekst je dobar i nisu mu potrebne velike i revolucionarne promjene. Naša je javnost nezadovoljna funkcioniranjem kaznenopravnog sustava kao cjeline. No, to je obično posljedica nedostatka nekog njezinog dijela, primjerice kad neki kazneni predmet padne u zastaru, što na sreću kod redovnih sudova nije često, kad policija zakaže u izvidima, ako je suradnja među državnim tijelima kaznenog progona i suđenja slaba te ako pravosudna tijela neopravdano kasne s postupanjem. No, bez obzira na interes javnosti za ovu ili onu stranu kaznenopravnog sustava, zakonodavac mora voditi računa o cjelini. Razborita kriminalna politika mora uvijek usklađivati sustav represije da djeluje koherentno, kao poluga zaštite društva od kaznenih djela, uz garanciju ustavnih prava građana nasuprot toj mašineriji.


- Što učiniti da prijelaz na novi kazneni postupak prođe sa što manje loših posljedica?
- Država mora činiti ono što struka i savjest nalažu, bez podlijeganja senzacionalizmu i politizaciji pojedinih kaznenih slučajeva. Ona treba ulagati u kaznenopravni sustav, u edukaciju osoblja i u opremu. Ako to napravi, savjest će joj biti čista i mogu se očekivati dobri rezultati, prije ili kasnije. Naravno, pojedinih problema će biti uvijek, jer je u pitanju jedan veliki sustav. Možete, primjerice, puno investirati u bolnice, ali to ne znači da će svatko tko uđe u bolnicu izaći izliječen.

Povećati kapacitete zatvora

- Je li potrebna reforma izvršenja kaznenih sankcija?
- U usporedbi s ostalim članicama Vijeća Europe, Hrvatska ima relativno dobar sustav. Ne mislim tu na trenutačnu krizu kapaciteta, već općenito na djelovanje tog sustava. Taj sustav mora izdržati određene presije i prilagoditi se novim oblicima kriminaliteta, ali i biti u stanju ostvariti svrhu kažnjavanja, propisanu Kaznenim zakonom, bez prevelikog opterećenja za državni proračun. To naš sustav izvršenja sankcija u cjelini ostvaruje.
Naravno, uvijek su moguća poboljšanja, primjerice, smanjivanjem prevelikog broja pritvorenika u zatvorima ili boljim tretmanom zatvorenika ovisnih o drogama, kod kojih imamo previsok recidivizam. Svakako bi trebalo povećati kapacitete zatvora, što kod nas nije učinjeno već dulji niz godina, a bilo bi potrebno i popuniti osoblje. No, otvaranje novih zatvora je skupo i nepopularno. Javnost to nerado podržava, a k tome smatra da izvršenje kazne zatvora mora nanositi patnju zatvorenicima. To je, međutim, gledište koje naši političari, s pravom, ne prihvaćaju.

 

 

- Činjenica je da zatvorenici, koristeći zakonske pogodnosti, mogu i za vrijeme izdržavanja kazne izaći iz zatvora, što može izazvati javnu sablazan i potkopava povjerenje građana u cijeli politički sustav.
- U sustavu pogodnosti se ne pojavljuju samo »popularni« zatvorenici, već i mnogi drugi koji nisu zanimljivi medijima. Sustav povlastica u našim zatvorima je dobar, u više su ga navrata pohvalili penolozi i Vijeće Europe, čije standarde prihvaćamo. Naravno da se u zatvorima mogu naći i medijski »atraktivni« zatvorenici. Njihovo korištenje povlastica može u javnosti dovesti do negativnog »halo efekta«. Nadležni koji odlučuju o odobrenju povlastica moraju voditi računa i o tome. Unutar samog sustava djeluje dobro ustrojena administrativna kontrola, ali postoji još prostora za nadogradnju sustava putem sudaca za izvršenje sankcija i kontrole njihovih odluka.

 

 

Beskorisni spektakli »dugih cijevi«

- Ne šalje li možda država sustavom povlastica u zatvorima i poruku između redaka da se kriminal isplati, odnosno da su uz kriminal povezani manji rizici nego što se to navodi na papiru?

- Ne vidim to na taj način. Ta se poruka možda pojavljuje, ali ne kroz prizmu zatvorskog sustava, već prije kroz slučajeve zaustavljene u prethodnom postupku ili u stadiju suđenja. Pojave medijski »popularnih« zatvorenika u javnosti iritabilne su u određenom času, ali same po sebi ne znače ništa više od toga. S druge strane, puno je važnije što je opći osjećaj građana o vlastitoj sigurnosti umanjen. Policije jednostavno nema na ulici osim u povremenim, kriminalistički beskorisnim spektaklima »dugih cijevi«. To stvara frustraciju i nepovjerenje prema vlasti.

 

Policija mora posvuda održavati javni red i mir

 

- Kad policija pojača prisutnost, onda se odmah jave kritičari koji prozivaju vlast da stvara policijsku državu?

- To je točno. No, takva shizoidna situacija česta je upravo u tranzicijskim zemljama. S jedne strane traži se sigurnost, a s druge se strane javnost, poučena totalitarnim iskustvima, boji jake države. Ponekad se to medijski eksploatira potenciranjem straha od Big Brothera kad se npr. na javnim mjestima želi instalirati videonadzor u cilju zaštite javnog reda i mira. Tako se psihološki stvara podvojenost društva. No, moramo prihvatiti ideju da je sigurnost građana osnovna briga države. Građani nemaju dovoljno novca da svaki sebi unajmi zaštitara. Također, posve je nedopustivo stvaranje geta u koje policija ne ulazi. Policija mora posvuda jednakom učinkovitošću održavati javni red i mir te sankcionirati prekršitelje. A to se ne može napraviti malobrojnim ophodnjama te loše plaćenim policajcima.

 

Razgovarao Sergej ABRAMOV

 

Davor Krapac pravosuđe razgovor kazneno pravo pravo pravda zakon

---